17 C
Janja
Utorak, 15.10.2024.
NaslovnicaPodrinjeKolumna: Dlanovi koji planine pomjeraju

Kolumna: Dlanovi koji planine pomjeraju

PAYPAL donacija

Poštovani,

Vašom donacijom pomažete i unapređujete rad TV Podrinje.

Hvala Vam.

Dlanovi koji planine pomjeraju

Piše: Osman Halilović

Nenu Nazu je svako volio. Nikad nikoga nije ezijetila.

Kad bismo, kao djeca, kakav krupniji zijan napravili bezuspješno se trudila da izgleda ljutito.

A ružila se baš ovako: ”Da Bog da bolji bio!”, ”Cuko te, hrsuze, ne ujeo!”, ”Prut te, da Bog da, ne ubio” i sve tako.

Bilo je u tim njenim zijan-blagoslovima i nekog finog protesta protiv običaja nekih naših žena da stvarno kunu komšijsku djecu. U zadnjoj godini života imala je jednu poluglasno izgovaranu želju: ”Da mi je samo da me četeres muslimana dovom u kabur isprati. Hodža Redžo je prije nama sve kaziv'o – koga četeres mumina dovom isprati u dženet će.”

Nena Naza se vratila svome Dragom Allahu zadnjeg petka prvog proljetnog mjeseca dvije hiljade dvadesetog ljeta po rođenju čistog Merjeminog sina. U mubarek mjesecu Ša'banu. Njezina dženaza bila je prva u džematu kako je naš svijet iskušan fesadom nezamislivo malenog i ubojitog Allahovog stvorenja kojemu smo nadjenuli ime korona  – po sunčevom blještavom ogrtaču.

Za narod podrinjski, koji prisustvo dženazi drži jednim od najboljih ljudskih djela i koji na dženaze i znanom i neznanom merhumu dolazi izbliza i izdaleka, bijaše to posebno tužan dan.

Objavljeno je da će dženazu klanjati samo imam i nenini ukućani. Ima tako nekih dana kada se ništa ne mora izgovoriti, kada nad cijelim selima zavlada tišina koja nije od ovoga svijeta. I imaju oni kojima Bog dadne da ponekad razumiju jezik takve tišine, kao što je Sulejmana naučio jeziku mrava.

Naš imam to nije planirao. Kada je počeo učiti sallu na razglasu džamije, nije još znao šta će kazati na kraju. Izgovorio je prezime koje nose nenina djeca, ime njezino lijepo i prezime dok je cura bila. A onda je rekao: ”O muslimani, dok se bude dženaza klanjala, vi u svojim kućama svi uzmite abdest i učite dovu za nenu Nazu. To će biti kao da ste joj i dženazu klanjali!”. Pa onda još dva puta to ponovio.

Dok je toga dana, na dva sahata prije dženaze, u džamiji čekao mujezina i još trojicu džematlija da skupa klanjaju džuma-namaz, obuzimala ga je ozbiljna dilema. Da li je baš ispravno izjednačiti učenje dove kod kuće sa činom klanjanja dženaze!? Jeste da je i dženaza namaz, zapravo, namaz-dova i da su okolnosti neupamćene. Ali, nikad nije bio sklon donošenju vlastitih instant-fetvi.

Razgalilo je uvečer na džematskom virtualnom viber sijelu i onome što je tada saznao.

Toga popodneva, dok su neni Nazi na meraji pored seoskog mezarja dženazu klanjali efendija, nenin sin, četvorica unuka i još dvojica komšija koji su pomogli da se iskopa i spremi kabur, u cijelom selu su efendijin naputak iza jutrošnje salle svi shvatili doslovno. U svim kućama u selu ukućani su bili pod abdestom, učili su Fatihe i upućivali dovu Dragom Bogu za nenu Nazu. Ljudi i žene, odrasli i djeca, oko tri stotine muslimanskih duša je dovilo za nju. Dok su je spuštali u kabur od Allaha Milostivog molili smo da joj kabur učini dženetskom savzom i da je počasti za svojom sofrom.

Mislim često o danu nenine dženaze u ovoj prvoj trećini svetog mjeseca hadždža.

U četvrtak bosanskih hadžija neće biti na Arefatu. Neće biti ni miliona ostalih muslimana iz cijelog svijeta. Podno Džebelu rahmeta stajaće oko 2000 muslimanskih duša. Brojčano je to nešto manje nego što je muslimanskih duša bilo na Poslanikovom a.s. Oprosnom hadždžu.

Ali, tada je su na tlu Arefata stajao onaj ispod čijih stopala je cijeli dunjaluk i koji je preteča svih ljudskih duša. Rekao je: ”Neka prisutni prenese odsutnome. Možda će odsutni bolje shvatiti od nekoga ko je čuo”.

Mladica Poslanikove radosne vijesti sa Arefata prenesena je i omladila se na ovoj bosanskoj zemlji. Nismo bili na dženazi neninoj, ali Allah dž.š. nas je čuo u našim kućama.

Daleko je od Bosne brdo Arefat ove godine. Ali, Allah dž.š. je uvijek blizu i odaziva se. On oslobađa od vatre. Od tjeskobe i beznađa. Arefat je dan zikrullaha i najbolji dan za primanje dove, uči nas Poslanik a.s.

A dobri hodža Redžo iz neninog mejtefa govorio je i ovo: ”Allah Dragi je muminu dao jedan sekinet da planinu pomjeri. To dlanovi su koji se na dovu pruže”.

/preporod.info

/E.B.

Najnovije vijesti