10.4 C
Janja
Utorak, 4 Oktobra, 2022
NaslovnicaZanimljivostiStećci u Semberiji

Stećci u Semberiji

PAYPAL donacija

Poštovani,

Vašom donacijom pomažete i unapređujete rad TV Podrinje.

Hvala Vam.

Kada je na na samitu UNESCO-a u Istanbulu u proljeće 2016. godine donesena  odluka o upisu stećaka na Listu svjetske kulturne baštine, činilo se da je to nova stranica u njegovanju kulturne baštine na ovim prostorima. Na listi se našlo ukupno 30 nekropola, od kojih se 22 nalaze na teritoriju Bosne i Hercegovine, po tri na području Srbije i Crne Gore i dvije na teritoriju Hrvatske. Sâm proces pripremanja dokumenata za upis na UNESCO listu trajao je šest godina, a počeo je u Sarajevu 2009. godine, potpisivanjem pisma namjere o zajedničkoj nominaciji između Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Učesnici samite pohvalili su zajedničku saradnju tri zemlje, koju su mnogi doživjeli i kao početak procesa svestranog pomirenja. Uz to, činilo se da će se konačno države pobrinuti da se čuva to kulturno blago i da stećci ne propadaju, kao do sad. Ali, nije prošlo mnogo vremena, a ispostavilo se da je naša kulturna i civilizacijska zapuštenost jača od svih svjetskih standarda i običaja. Potvrđuje to i sudbina stećaka u Semberiji.

            Nepoznato blago

Vjerujem da će se i ovoga puta mnogi iznenaditi. Otkud stećci u Semberiji? Ali, ne samo da bijeljinski kraj ima ove jedinstvene istorijske spomenike, već su oni prilično brojni.

Kad je 2. decembra 2002. godine konačno počela obnova bijeljinske Atik džamije, koju su u martu 1993. srušili Karadžićevi fašisti, zajedno sa svim džamijama i ostalim muslimanskim vjerskim objektima na cijeloj teritoriji koju su okupirali, bageri su otkopali čudne kamene monolite – srednjovjekovne nadgrobne spomenike, stećke. Ta jedinstvena kamena obilježja, kakvih nema više nigdje u svijetu, nalaze se na mnogo mjesta na prostoru koji je nekada obuhvatala velika srednjovjekovna bosanska država. Prema popisu iz sedamdesetih godina, u BiH ima registrovanih  59.593 stećka, u  graničnim dijelovima Hrvatske (4.447), Srbije (2.267 i Crne Gore (3.048). Najviše ih je u Hercegovini, u dolini Lašve, Podrinju i starom Humu. Zavisno od  toga gdje se nalaze, ovi nadgrobni spomenici zovu se : mramor (mramorje), kam, bilig ili biljeg, steljak, mašeta ili stećak. Nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu Marko Vego je, nakon višegodišnjih istraživanja, objavio (1970. g.) da je na bosanskohercegovačkom prostoru, od skoro 65 hiljada,  evidentirano samo 325 ispisanih stećaka. Inspirisan njima, veliki pjesnik Mak Dizdar ispjevao je svoju nenadmašnu zbirku poezije “Kameni spavač”.

Bijeljinski stećci su izazvali ogromno zanimanje, jer je među njima, uz 40 bez natpisa,  bilo i 23 s natpisom, više ili manje čitljivim, što je bilo izvanredno otkiriće, koje je bacilo novo svjetlo na istoriju ovoga kraja. Stećci su donijeti s nepoznate lokacije i ugrađeni u prvobitne temelje džamije, što je bio čest slučaj i sa drugim objektima građenim od srednjeg vijeka do danas.

Naravno, velikosrpski nacionalisti, predvođeni tadašnjim direktorom Muzeja Mirkom Babićem, lansirali su priču kako je tu nekad bila crkva, koju su Turci srušili, pa tu podigli džamiju, što je podupirao i vladika Vasilije Kačavenda. Ali, nezavisna državna komisija, sastavljena od vrhunskih stručnjaka, ubrzo je utvrdila istinu, koju je pred javnost iznio sam Mirko Babić. Ali, onda su on,  arheolozi i novinari njegovog kalibra iznijeli priču da se radi o srpskim nadgrobnim spomenicima iz 14. i 15. vijeka, mada je opštepoznato da su sve do polovine 19. vijeka u Bosni živjeli samo Bošnjani  (ili Bošnjaci) sve tri vjere, a da su  tada pravoslavci i katolici postali  Srbi i Hrvati na talasu nacionalističkih pokreta koji su dolazili iz Srbije i Hrvatske. Čak i danas čuveni Ilija Garašanin, ikona srpskog nacionalizma, u svom programskoj djelu “Načertanije” iz 1844. godine govori o “ Bošnjacima sve tri vjere”. A taj začetnik ideje Velike Srbije sigurno je znao ko je živio u Bosni u njegovo vrijeme. Ipak, nekima je priča o bijeljinskim stećcima  poslužila čak i za  tvrdnju da su se ispod svih bosanskih džamija nalazile crkve, ali se ta činjenica, eto, krije, i da su Turci, rušili ne samo crkve, već su zatirali i groblja, što sasvim liči na ono što su radili srpski nacionalisti u čitavoj svojoj istoriji, a pogotovo u ovoj posljednjoj agresiji na Bosnu. Na njihovu žalost, očigledno je da to nije istina, jer stare crkve i manastiri i dalje stoje širom Bosne, Kosova, Srbije i Crne Gore, na prostorima kojima je Turska vijekovima vladala.

Za bijeljinske stećke je rečeno da  su napisani “ na srpskom jeziku i pismu”, ali, kako je utvrđeno, svi novopronađeni bijeljinski stećci uklesani su bosančicom, autohtonim bosanskim pismom koje je nastalo po ugledu na ćirilicu. A stećci su značajan dio BOSANSKE kulturne baštine, i njihovo svojatanje, s bilo koje strane da dolazi,   izraz je krajnjeg nacionalističkog sljepila i bezobrazluka. Inače, poznati stručnjak za istoriju stećaka Šefik Bešlagić smatra da  je to originalna, samosvojna kulturno-umjetnička pojava Srednjeg vijeka, koja ni u čemu nema uzora u svijetu, i da, zapravo, to nisu spomenici vjerskog, već svjetovnog karaktera. Činjenicu da vjerska pripadnost pokojnika nije tada bila važna potvrđuje i to što su ispod stećaka sahranjivani i bogumili, i pravoslavci, i katolici, i muslimani, i po tome su stećci jedinstven bosanski kulturni fenomen.

Ako su tačne pretpostavke da su bijeljinski stećci prenijeti s neke lokacije u blizini, to znači da je ovaj kraj bio razvijen i bogat i znatno prije dolaska Turaka, jer je gradnja takvih nadgrobnih spomenika sigurno bila skup i složen posao. A to onda pomiče dalje u prošlost cjelokupnu istoriju ovoga kraja. Inače, bijeljinski stećci nisu ušli u popis UNESCO-a zbog toga što su tu donijeti, a ne može se tačno utvrditi odakle.

Ima još stećaka

Ali, ako nije poznato odakle su donijeti bijeljinski stećci, za dva sačuvana stećka u Zagonima jasno je da potiču s lokaliteta koji još od Srednjeg vijeka nosi naziv Mramorje. U tekstu Riste Matića, objavljenom u našem zborniku “Semberija kroz vijekove”, govori se o nekropoli stećaka u Zagonima, koju su ljudi i vrijeme u dobroj mjeri oštetili i uništili. Ali, i malobrojni ostaci govore da je ovdje, još u doba Kulina bana, postojalo naselje, vjerovatno i neka vrsta crkve, čiji temelji se i danas mogu naći ispod površine zemlje.

Dva sačuvana stećka pomjerena su nešto dalje s njive, u šumu, jer su smetala oranju, a mještani tvrde da takvih kamenih monolita ima još na tom mjestu, ali su prekriveni debelim slojem zemlje. Isklesani su od kamena sedre i manjih su dimenzija, sa očuvanim ornamentima i tragovima slovnih znakova, ali bez uklesanog krsta ili polumjeseca, što možda govori o tome da potiču iz najranijih vremena. Inače, stećci su se, kao nadgrobne ploče, pojavili u 11. vijeku, od 13. do kraja 15. vijeka traje druga, najintenzivnija  faza njihove gradnje, a posljednji period je kraj 15-tog, pa sve do polovine 16. vijeka. Stećci u Bijeljini i Zagonima, po svemu sudeći, potiču iz druge faze.

Ali, to nisu jedini stećci otkriveni na bijeljinskom području. Lokaliteti sa stećcima nađeni su i u selima Batković, Čađavica, Gornja Bukovica, Gornji Dragaljevac, Glavičice i Kojčinovac. U pitanju su manje nekropole, kakvih je u čitavom Podrinju, i na lijevoj i na desnoj strani Drine, bilo mnogo, što govori o uticaju bosanske srednjovjekovne države i dalje od njenih granica. To je takođe dokaz o snažnom djelovanju Crkve bosanske u ovim krajevima. Pričao mi je prijatelj iz bijeljinske mahale Gvozdevići da se dobro sjeća stećka nađenog u njegovom komšiluku, na mjestu gdje su nekad bile šljunkare, u šumici zvanoj Jablanik. Kad su zatrpavali te šljunkare stećak su jednostavno bacili u vodu, a prije toga su ga jedva izvadili rovokopačima. I to govori o našem odnosu prema zajedničkoj kulturnoj baštini.

Treba li reći da bi ova otkrića  svuda u svijetu bila izuzetno značajna, pa bi, zbog očuvanja tih jedinstvenih spomenika, bile podignute specijalne građevine, koje bi ih štitite od zuba vremena i nemara ljudi. U Bijeljini je neko vrijeme bilo govora o tome da se dio dvorišta Muzeja natkrije, da se ozida posebna prostorija ili učini nešto treće, da bi se stećci sačuvali. Do danas – nema ništa od toga. U Zagonima je još gora situacija: niko već godinama ni ne pokušava da se to područje istraži i sačuva. Muzej nema novaca za taj posao, političare to ne interesuje, narod ima preča posla.

Ali, zar je to za nas nešto novo?

Piše: Jusuf Trbić

Preporod/ Podrinjemedia.ba

Najnovije vijesti