12 C
Janja
Četvrtak, 06.10.2022.
NaslovnicaPodrinjeBijeljinaEvo malo i moje priče

Evo malo i moje priče

PAYPAL donacija

Poštovani,

Vašom donacijom pomažete i unapređujete rad TV Podrinje.

Hvala Vam.

Počinjem ovu priču radi sebe,jer što se ispriča veli stari narod,ublažava bol.
Zovem se Mulamustafić Mustafa iz Janje i moja priča je slična mnogim pričama i sudbinama ove nam napćene Bosne i Hercegovine. Kao dobrovoljac ARBiH priključio sam se sa svojim saborcima također iz Janje i Bijeljine odbrani Teočaka i moje domovine Bosne i Hercegovine. Pripadam jednom čestitom i poštenom narodu koji se vijekovima unazad borio da živi i preživljava, no sudbina je htjela tako da dođe do nesretnog rata i svega što rat nosi sa sobom.
Kao borac sa svojim saborcima iz Janje, Bijeljine, Teočaka, Atmačića, Glinja, Trnave i Janjara i ostalih podrinjskih mjesta sam prošao ono što ni jedan insan ne želi drugom insanu, vidjeli smo najstrašnije od strašnijeg, što nas i dan danas svaki dan kad otvorimo ili zatvorimo oči proganja.Te slike,odlaska najljepših sinova Bosne u borbu i njihovog povratka u komadima, te spušnja u kabure pod lažnim imenima, radi pordica koje su ostale u Bijeljini i Janji radi straha od osvete, je nešto što čovjeka boli i proganja sve dok je živ. Ova priča je istina i samo istina, a kao jedinog svjedoka imamo Allaha dž.š i nas. Sve što činimo,činimo radi bošnjačkog naroda i njegovog ponosa.
Okolnosti su bile takve da je moj Janjanski narod, ne svojom voljom, bio primoran na napuštanje svojih kuća, avlija, njiva, stoke i mehanizacije, svega onoga što je godinama sticano i od čega se živjelo.Naime, u roku od mjesec dana tačnije od 18.08.1994.-18.09.1994.godine iseljena je kompletna Semberija Bošnjaka, jer se željelo riješiti kako, oni vele „zla“, a zašto smo bili zlo zato što smo se zvali Alija, Mehmed, Murat i što smo vjerovali u Allaha dž.š i što smo se dičili Islamskoj pripadnosti. Kao pripadnik ARBiH u tom periodu sa svojim preživjelim saborcima, dočekali smo naš Janjanski narod bez i jednog političara.
Razlog mog današnjeg pisanje je 20. godina od iseljenja Janje. Naime, 18.08.1994. godine po dolasku prvih „tura“ Janjaraca i Bijeljinaca u Babinu Luku kod Seljublja uvjerili smo u ono o čemu se u Kur'anu govori tj,o vrijednostima vjernika i o tome kakav vijernik treba biti. Nakon toliko bola, patnje, straha i prvobitnog šoka u kojem su se moji mještani našli, zavladala je nevjerica, toplina, srdačnost, ljubav, humanost…Mještani pomenutog naselja Babina Luka su od svojih usta i usta svoje djece odvojili pite, kahve, sokove, vode da bi nahranili moj narod i našu djecu, koji su u jednom danu izgubili sve ono zašto su se cijelog života borili. Zaista, i sada mi krenu suze na oči kad se sjetim, bacajući pogled preko one mase mojih Janjaraca, kad sam ugledao jednog našeg janjarskog domaćina, a većina ih je takvih i bila, jer smo bili bogat narod i dušom i imetkom, kako sjedi skrušeno na svojoj torbici i sad svemu onome što posjeduje, gledajući u svoju ženu i gladnu djecu, pogleda negdje u daljine kao da nije prisutan na dunjaluku, ta njegova bezpomoćnost da bilo šta uradi. A bilo je i slučaja kad su nam prilazile majke šehida da upitaju za svoje dijete, svog junaka, svog ljepotana, majkinu dušu, gdje su oni. Sjećam se majke Zarfe koje mi je prišla i pitala za svog Seada,a ja ga spustio u kabura kao Pašić Senada, i mog odgovora da je na terenu, nemajući snage da joj sopštim najstrašniju istinu. Dokle više da šutim o svemu što znam, što sam vidio, doživio, proživio? Radi čega? Radi političara koji zgrću milione plačkajući ovu moju državu za koju je pored mojih nogu palo 46. momaka, koje sam lično ja pokupio i smjestio u kabure, kao i mnoge ranjene njih oko 60.tak, bez očiju,ruku,nogu. Sram da je bilo i ovu državu i ove političare koji nisu meni kao bivšem borcu omogućili da mogu kupiti makar čokoladu mom jetimu.
Ali evo mene, evo mojih Janjaraca nakon 20.godina opet u našoj Janji, opet u našim kućama, i hvala Allahu dž.š na snazi koju nam daje, a sram i haram svim onim koji su se obogatili na račun države. I nakon 20.godina rijeka Drina je još uvijek tu gdje je i bila, jer to nisu mogli izbrisati, ona je i danas granica i biće dok bude nas. Zato djeco moja proučite Fatihu i potegnite Bismillu da ne bi naograjsali, kad hodate Bosnom i pored Drine, jer su oni najveći mezari na dunjaluku, koji su natopljeni krljvlju naših šehida…Nažalost mnogi od mojih Janjaraca su voljom našeg Gospodara ostavili svoje kosti u Tuzli, Živinicama, Lukavcu, Puračiću, Teočaku, Sarajevu, Kladnju, Olovu i neću sebi oprostiti ako ih ne spomenem, jer su to bili veliki ljudi i nadasve Janjarci koji su imali samo jednu želju a to je povratak u svoju Janju, veliki humanista rahm.Osman Osmanbašić, rahm.Avdo Brko Musić, rahm.hadžija Junuz Bukvić, rahm. Atlaga Bukvić, rahm.Hašim Gradaščević, rahm.Huso Skokić i moja mati rahm.Bakira Mulamustafić i mnogi drugi,oko 280.zapisanih imena i prezimena. Nek im je vječni rahmet i volio bih da nas mogu sad vidjeti u Janji i da znaju da borba koju smo počeli odmah nakon okončanja rata za povratak i dalje traje, pod sankcijama naših političara, koji se razbacuju donacijama, stipendiranjem djece i ekskurzijama, i kite tuđim perjem.
 
Piše: Mustafa Mulamustafić (Alija)
 
Podrinjemedia.ba

Najnovije vijesti