Nekada je u Janji, a vjerovatno tako i u ostalim krajevima naše domovine, završetak posta krajem dana bio posebno lijep. Ta ljepota se između ostalog ogledala po tome što se u većini mahala u Janji, prije nego se upale kandilji, ulica načička djecom koja izviđaju i čekaju da munare počnu da svjetlucaju. Mali stomačići krče, a svaki minut je kao godina u čekanju. Tek što bi kandilji zasijali mališani, bi potrčali kućama uzvikujući na sav glas kandilji, kandilji…
Svojim slatkim glasovima pobuđujući najljepše osjećaje onih starijih ukućana, a i mještana uopšte, oni bi dodatno ukrasili atmosferu ramazana.
Danas je toga sve manje i manje a uzroci ne leže u djeci. Njihova znatiželja i dalje postoji, međutim brzi tempo života, surova svakodnevnica, generacijska odvojenost i zapuštanje duhovnih vrijednosti u korist materijalnih, učinila je da se na ove ljepote zaboravi.
Da li ćemo ih povratiti i ponovo staviti u funkciju odgoja naše djece, to zavisi samo od nas.
Da ipak ima primjera za pohvalu,govori nam video prilog u kojem djeca čekaju kandilje u mahali “Šor” u Janji.
Iz teksta Elvira Ibrišimovića “Mali muslimani u Ramazanu”.
Video prilog: S.H.
(podrinjemedia.ba)