Neorano je poorano, nikli su novi voćnjaci i mnogo toga drugog je urađeno da neki prosto nisu mogli vjerovati da su to uradila dva čovjeka –kažu naši sagovornici
U pitomu dolinu, podno Gostilj planine koja čini prirodnu granicu naše domovine sa Srbijom, zavuklo se selo Dubovo do rata jedno od najljepših sela u Višegradskoj župi. Danas selo selom čine samo dvije kuće, Muhameda Beširevića i Tahira Jašarevića. Ovi vrijedni Dubovci su izgradnjom kuća vratili dušu selu iz koga su morali otići u vihoru rata. Čim su se stvorili uslovi da nešto urade za svoj zavičaj, zasukali su rukave. Kazuju:
– Kada smo došli ovamo, u ovu Božiju ljepotu, čekala nas je pustahija. Ni ptice nisu pjevale, ni potok nije žuborio. Danas u Dubovu izvori klobučaju, Dubovski potok žubori, ptice cvrkuću, a navrate i plemenite srne i srndači.
„Carski“ put
Po Muhamedovom i Tahirovom kazivanju, nakon niza godina izbivanja, nisu mogli prepoznati kamo su temelji njihovih rodnih kuća. Tahir se prisjeća da je jedva pronašao put do mezarja.
– Prvo smo, kao što je red prokrčili put do nišana do naših predaka, a potom je uslijedila velika akcija uređenja sela. Danas je to drugačija slika. Neorano je poorano, nikli su novi voćnjaci i mnogo toga drugog je urađeno da neki prosto nisu mogli vjerovati da su to uradila dva čovjeka – kaže Muhamed i dodaje:
– Sve je to osokolilo naše komšije da su i oni priskočili da bi dali svoj doprinos. Zajedno smo napravili carski put!
Ostvaren san
Tahir, zagledan u svoj omiljeni šumski prijevoj zvani Trlica, uz smješak zadovoljstva kazuje kako je njegov san ostvaren, da kroz prozor svoga doma ponovo gleda ovaj živopisni krajolik u kome je proveo najljepše godine djetinjstva i mladosti.
– Ovdje je moj rahatluk bio i ostao. Sve ove godina izbivanja iz Dubova dao bih za jedan dubovski dan. Bio sam i radio u Austriji, a sada sam u penzijii i stekao sam uslove da mogu u moje Dubovo kad god poželim. Ukoliko bude još zaljubljenika u selo kao Muhamed i ja, ovo će biti opet selo sa stotinjak kuća. I hoće ako Bog da!
Zavjet djeda Adema
Muhamed se prisjeća da je njegov djed, hadži Adem Beširević, bio najbogatiji zemljoposjednik u ovom dijelu višegradske općine. Imao je nekretnine u nekoliko sela. Priča:
– Sjećam se da me je djed zavjetovao da sačuvam naš imetak, uvjeren kako je zemljište najveće bogastvo. Osjećam se najsretnijim na djedovini i čim dođem u penziju ovdje će me buditi ptice i horozi. Polahko neka ide po onoj, „zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. Ako Bog da opet će Dubovo biti mjesto sretnog života.
Izvor: Aura
podrinjemedia.ba