14.8 C
Janja
Ponedjeljak, 3 Oktobra, 2022
NaslovnicaIslamske temeKeške i popara - bereketne mrve pejgamberskog sunneta

Keške i popara – bereketne mrve pejgamberskog sunneta

PAYPAL donacija

Poštovani,

Vašom donacijom pomažete i unapređujete rad TV Podrinje.

Hvala Vam.

Piše: Osman Halilović

– Eto nama Ramazana, našeg lijepog Rame! – veli nana Hasnija preko ograde.

–  Lijep je Ramazan, a lijepo, nano, i u tebe ime. Tako i znači – lijepo, baš, dobrota dobra – osmjehuje se u nje efendija ispod bijele maske.

Nije poznato biva li tako i u drugim krajevima Bosne ili Sandžaka, ali kraj Drine narod Ramazanu tepa k'o insanu. Može se, u toku posta po ikindijskom vaktu, dok jedan u avliji teše bagremovo kolje, a drugi krati sahate sporim koracima mileći cestom, pa malo pozastanes rukama na turu, čuti baš ovako:

– Selam alejk, Bešire. Jes’ se umorio?

– Alejkumu selam, merhabaa…valja raditi, šta ćeš.

– Kakav si s Ramom?

– Dobro, šućur Bogu, kako u tebe?

– Mašallah, mašallah, dok je zdravlja.

I ode polahko niz put, sve i dalje s rukama zabačenim na donji dio leđa.

Ramazanski post jeste radi toga da bi vjernika doveo u stanje da se u svom životu grijeha i svega nevaljalog kloni. Učeni alimi kažu: da bude Allaha dž.š. i Njegove Veličanstvenosti svjestan. Naš narod bi rekao: da za Dragog Boga zna.

A kad je sjećanje na Allaha prisutno u ljudskom srcu, umu i naumu, onda život i smrt imaju svrhu. Svako iskušenje je lakše i slađe kad se zna da je od Allaha, pa i ovo koje nas je sad zadesilo i s kojim ćemo, napriliku, i u Ramazan ući.

Ramazanski post je, kako ajet veli, određen broj dana, ni manje ni više. Postom Allah želi da olakša, a ne da imamo kojekakvih poteškoća, da u očaj i malodušnost u životu padamo. Ramazanski post nije lahak, Nije ni propisan da bi bio tjelesni ili fizički užitak. A ipak ima ljudi, kao što je čestiti komšija Rahmo, koje Ramazan tako razrahati da pred Bajram zaviču: ”Da je, Bogdo, cijelu godinu!” Ima i onih dobrih muslimana, poput njegovog amidže Salkana, koji na to odgovore: ”Allah je dao mjeru, elhamdulillah. A ko hoće ima nafila, neka posti Davudov post”.

A nije, beli, to kod Rahme zato što je on voljan postiti cijeli život, jer takav post Allah nije ni dozvolio, nego radi lahkoće koju Ramazan donosi ljudskoj duši. Zato se Ramazan, iako je mjesec odricanja i posta, u nas veže i za rahatluk.

Od nebrojenih ramazanskih nimeta i rahatluka, dva su posebna. Ugodni su, a dio su ramazanskog ibadeta, kao što je i popodnevni odmor postača ugodan, pa Poslanik a.s. za njeg veli: ”I spavanje postača je ibadet”.

Prvo je sehur, drugo je iftar.

Sehur je sunnet Poslanikov. Obrok koji treba da primakne što više zori. Ako se prespava ili preskoči ispravan je post, ali Muhammed a.s. preporučuje sehur. On je dio ibadeta. Pa kaže: ”Ko od vas hoće da zaposti neka za sehur pojede nešto”.

Ko želi neka to bude pravi obrok koji će napraviti od nafake koju mu je Milostivi dao. A ako neće tako, Poslanik veli: ”neka pojede nešto” – koliko bilo, makar jedan lokum, jedan zalogaj i malo vode. Prema hadisu, jedna stvar po kojoj se post muslimana razlikuje od posta hrišćana ili Jevreja jeste i sehur, pa ga ne treba namjerno izbjegavati.

Veli Muhammed a.s. da je bereket u sehuru. On daje fizičku snagu, čuva od loših navika i kojekakve nervoze uzrokovane postom. U zadnjoj je trećini noći, kad je posebno odabrano vrijeme za uputiti dovu Gospodaru svjetova.

A kaže alejhiselam da je bereket i u ”džematu, u zajednici…” Treba, nema govora, svako da misli svojom glavom i koristi pamet koju mu je Dragi Bog dao kako najbolje zna i umije. Svako i svačije se treba poštovati. Ljudi nisu isti, a džemat je harmonija različitosti. Samo, nema blagoslova i napretka kad svako vuče za sebe i upire na svoju stranu.

U nekim predajama se kaže: Božija podrška je sa složnom zajednicom, makar ne bila muslimanska. A kakav tek onda bereket Allah dž.š. daje zajednici koja je složna u nastojanjima da poboljša uslove svoga života, da pravda važi za svakoga, da se o najslabijima briga vodi, a još je to džemat onih koji izgovaraju šehadet.

I veli Pejgamber a.s: “…bereket je u popari”. Ili, što bi neki rekli, u potkriži. To je ono jelo kad se bajat hljeb ili tvrda pogača iskrižaju pa se zaliju maslom, mlijekom i kajmakom. Ili drugom kuhanom smjesom koja se sad moderno zove: temeljac od govedine, suhog mesa i crnog luka.  Poslanik a.s. u hadisu spominje to jelo i kaže da je u njemu, u tom jelu koje čuva hljeb od kvarenja ili, ne d'o Bog, od bacanja, u tom jelu koje je hranljivo i ukusno – bereket i blagoslov Allahov dž.š.

Muhammed a.s. je volio poparu i volio je kašu skuhanu od pšenice ili ječma. U nas u Podrinju, kad se gotovi mevlud ili kad se komšiluk i rodbina sazovu na iftar, na tu radosnu siniju obavezno se stavljaju dva jela: keške – kuhana pšenica i popara ili potkriža u kojoj je bereket.

Oba pejgamberska jela. I nije to slučajno. Jer, u prošlosti naš narod je učio od onih koji su ovu vjeru srcem vjerovali, djelom svjedočili i dobro razumijevali.

Jadan od takvih bijaše i rahmetli hodža Meho Bečić. Nije bio od hodža koji su medresu završili. Nego, odmah po završetku onoga rata i komunističkog osvajanja vlasti, kao momčić sa još jednom grupom svojih jarana, išao je potajno u zvorničku Andaševu vilu svakog uoči petka i uoči ponedjeljka. U tom starom zdanju, koje je još od austrougarskog vremena bilo prepušteno propadanju, zadnje godine života proveo je posljednji muderris i upravitelj Podrinjske medrese Mehmed ef. Šljivić, u narodu poštovan i znan kao muderiz Šljivo. Pred njim je Meho učio din. U onom vaktu, kad nije imao ko drugi, Meho je klanjao teravije po podrinjskim i sprečanskim selima. Učio djecu i odrasle. A učio je ljude onome u što je čvrsto vjerovao. Zato se nije ni zaboravljalo.

Decenijama kasnije, u svojim kasnim osamdesetim godinama, hodža Meho je znao naizbel ponoviti muderisovu bajramsku hutbu iz 1947. Učio je bez greške i zastajkivanja, na arapskom i turskom jeziku. A pred iftar, kad bismo se sakupili oko sinije, čekajući kandilje, svojim grlenim glasom podrinjskog težaka koji je život proveo u kopanju orahovih panjeva i poučavanu vjeri, vazio je ovako:

“Kad se, rođeni moji, mumini okupe da juftare i posjedaju za sofru, Allah, dželešanuhu, naredi melekima: Idite, veli, dovucite anamnjega, lanet ga bilo. Okovan u lance, jer u Ramazanu je taj uhljup okovan i okovane su sve njegove čete i ordije. A onda Allah, dželešanuhu, pokaže mumine za sofrom okupljene i kaže On, Uzvišeni, Milosni: Vidiš li ti, prokletniče, ova moja stvorenja, ove insane. Gladni su. Žedni su. Danas su vazdan po pripeci ‘šenicu želi, u klanje sadjevali. Grla im se osušila. Eno, pred njima je od Mene nafaka. Studena voda. Jemek svakakav. Ama, neće je ni dotaknuti dok Moj izun ne dobiju. A moj izun je sa akšamom, kad Sunce zalazi. Eto, veli Allah Milosni, to su moji vjerni robovi, to je insan, najboljeg sam ga stvorio. Njemu se ti ne šćede pokloniti kad ti Ja neredih, lanet neka si. Za njih sam Ja pripremio nagradu veliku. A kakva je – to niko ni zamislit’ ne mere. To znam samo Ja”.

/preporod.info

Najnovije vijesti