Srebrenica je prije rata, do ’92.godine, živjela mirnim i prilično lagodnim životom. Gradsko stanovništvo, u lokalnom slengu „čaršijska raja“ funkcionisalo je kao jedna velika porodica ili se tako činilo. Nije bilo izrazitih podijela, barem vidljivo upadljivih, po etničkom, ekonomskom, socijalnom ili drugom osnovu. Bilo je manje ili više imućnih, dobrostojećih i siromašnih, ali socijalne razlike nisu bile izražene, nisu bole u oči. Sistem socijalizma i samoupravljanja davao je svima osjećaj, možda će neki reći, lažne sigurnosti i relativnog blagostanja, jer Srebrenica je bila među industrijski najrazvijenijim opštinama u bivšoj državi. Od oko 37.000 stanovnika gotovo jedna trećina je bila zaposlena. Srebrenica je imala u to vrijeme i veoma veliki broj mladih, školovanih ljudi o čemu recimo svjedoči podatak da je iz ovako malog grada tokom rata poginulo čak šest ljekara (pred rat u gradskom jezgru je živjelo oko 7.000 stanovnika).
Naoružavanje i nacionalne podjele
Krajem ‘91.godine počelo je tajno naoružavanje naroda. Naoružavali su se svi, manje ili više, iz različitih izvora. Proljeće ’92.godine donijelo je nemir i u Srebrenicu. Odjeci rata u Vukovaru i ovdje su se svakim danom činili bližim i glasnijim. Podjela Jugoslavije na šest državica, bivših republika bila je završena a u novom sistemu nacionalisti su zaposjeli vlast. Počele su podijele. Dijelilo se sve na srpsko i muslimansko: policija, vlast, ulice i teritorija. SDA i SDS su u Srebrenici podijelili sve što su mogli dogovorom a nisu prezali ni od sile. Javna preduzeća i ustanove prve su bile na udaru i podijeljene su kao što ih i danas stranke u BiH dijele imenujući im podobne a ne sposobne rukovodeće strukture. Tako početkom ’92. godine policija upada u prostorije lokalne radio stanice i pod prijetnjom sile istjeruje svo zaposleno osoblje. Sutradan su program počeli voditi i emitovati novi stranački kadrovi da bi, nakon desetak dana, bio miniran relejni stub na brdu Bojna i kako je nešto ranije miniran i relej sa tv-pretvaračem na brdu Kvarc, Srebrenica je ostala u medijskom mraku.
Dolazak paravojski iz Srbije i početak terora
Strah se uvlačio u ljude i počeli su odlaziti tamo gdje je ko mislio da će biti sigurniji. Najprije su Srbi odlazili preko Drine u Srbiju ili u susjedni Bratunac dok su nešto kasnije Bošnjaci kretali ka Tuzli i Sarajevu. Zavisno od uticaja, jedni drugim su postavljali ultimatume za predaju oružja.
Pripadnici tzv Vukovarskog korpusa, kako je narod zvao pripadnike raznih paravojnih grupa, prešli su preko Drine u Bratunac. Počelo je zatvaranje i maltretiranje, pa i ubijanje Bošnjaka na gradskom stadionu i sportskoj dvorani. Nekoliko uglednih Bošnjaka iz Srebrenice pozvano ja na sastanak u Bratunac 17. aprila 1992. Na tom sastanku traženo je da se podijeli MUP, kao i sam grad Srebrenica. Prema tom prijedlogu, rijeka Križevica trebala je da bude granica. Pod pritiscima naoružanih arkanovaca, opštinski predstavnici pristali su na podjelu Srebrenice, kao i na to da MUP u Srebrenici i sve policijske ispostave predaju naoružanje srpskoj policiji. Nekoliko Bošnjaka policajaca u Srebrenici čuvši za to, uzimaju oružje iz policijskog magacina i sa nekolicinom dobrovolajca odlaze u brda. Bili su to Naser Orić, Hakija Meholjić, Sidik Ademović, Akif Ustić, Suad Smailović i drugi.
Upad paravojske u Srebrenicu, pljačke, paljevine i ubistva
Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, provaljena je i opljačkana robna kuća, opljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni. Razularena rulja pljačkaša je na umu imala prvensteno pljačku svega što je vrijedno i tu nisu bili mnogo izbirljivi šta je srpsko, a šta muslimansko, kazuje jedan Srbin, svjedok događaja, koji ne žili da mu se ime pominje u javnosti
„Oni su pljačkali i otimali sve redom što im je zapelo za oko. Nisu oni gledali šta je čije. Jedina razlika je što Srbe nisu ubijali, ali otuđili su i nekoliko srpskih auta i drugih stvari“, kaže ovaj čovjek.
Preostali Srbi u Srebrenici su na divljanje njihovih sunarodnika ostajali uglavnom nijemi, plašeći se za svoju glavu, mada je bilo, istina rijetkih primjera da zaštite komšiju muslimana. O jednom takvom primjeru DW je pisalo u priči “Kako je Mile iz Srebrenice spasio Rami život?”.
Dalji tok događaja vodio je otvorenoj agresiji i rušenju Međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i uništenju, prvenstveno, Bošnjačkog naroda.
/DW