Semberski Bošnjaci su vijekovima živjeli na granici velike imperije i bili brana bezbrojnim nasrtajima i meta mnogim neprijateljima Bosne, izmiješani i zbratimljeni sa drugima, umješni u trgovini, zanatima i obradi zemlje, otvorene duše i troškali ljudi, s moćnim begovatom i uticajnim pojedincima, uvijek na vjetrometini istorije i na razmeđu svjetova. Svašta su oni radili, ali učenje i pisanje nikako im od ruke nije išlo, pa su to prepuštali hodžama i imamima, jer je njima bavljenje ljudskom dušom ionako bilo u opisu posla. Al se ni među Božijim izaslanicima nije našlo mnogo onih koji bi čitanju i zapisivanju bili skloni. Jedan je ipak odskakao od svih, a živio je na prelazu između 19. i 20. vijeka u maloj varošici Janji, u sjeveroistočnom dijelu zemljice Bosne, u Semberiji u kojoj ni danas, kad smo poduboko zagazili u mutne vode trećeg milenijuma, nema mnogo onih koji se mišljenjem i pisanjem bave, i mogu se na dva-tri prsta jedne ruke nabrojati.
Zvao se Alija Sadiković, a savremenici su ga znali kao Mula-Aliju, i bio je jedan od najvažnijih i najsvestranijih stvaralaca u kulturi BiH toga doba. I to u vrijeme kad procenat pismenosti muslimana nije prelazio 7-8 posto, i kad su i hodže, i popovi, i rabini, i sveštenici, ali i gazde i obični đuturumi javno govorili kako škola nije neophodna, pogotovo ženskoj djeci, i kako od učenja mnogo prečih poslova ima.
U to vrijeme, janjarski hodža, muderis i pjesnik, pisac knjiga i učitelj Mula-Alija Sadiković važio je za čudo od učenosti, znanja i pameti, pa ga je reis Džemaludin ef. Čaušević, jedan od najvećih Bošnjaka u istoriji, prozvao “hodža sveznalo”. Ostavio je neizbrisiv trag, pogotovo u alhamijado književnosti, ali i u pedagogiji, prevodilaštvu, nauci o brojevima, astronomiji, farmakologiji, botanici, medicini, prepisivačkoj djelatnosti, u vjerskoj literaturi i javnom angažovanju. Pisao je na bosanskom, arapskom, turskom i perzijskom jeziku, poznavao matematiku, astronomiju, biologiju, fiziku i druge nauke, bio vrhunski pedagog u Medresi u Janji, prevodilac sa tri jezika, odličan pjesnik – sve u svemu, čovjek koji je obilježio svoje vrijeme i nadvisio ga.
Čitav svoj aktivni život Mula-Alija je, praktično, bio vezan za janjarsku Medresu, koja je počela s radom 1736. godine. Zapamćen je Osman efendija Gruhonjić, koji je bio muderis (profesor) Medrese tri decenije –od 1870. do 1900. godine, a još više njegov unuk Mustafa ef. Gruhonjić, koji ga je naslijedio na tom mjestu i bio omiljen među Janjarcima. Alija Sadiković je tu školu završio 1899. godine, pa je postavljen najprije za mujezina Atik džamije u Janji, a dvije godine kasnije za zamjenika imama. Od 1896. godine radi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi, a 1903. godine postavljen je za zamjenika muderisa Mustafe ef. Gruhonjića. Nakon smrti Mustafe efendije, on postaje muderis i na tom mjestu ostaje sve do smrti, 28. septembra 1936. godine.
Prvi Sadikovićev književni rad objavljen na našem jeziku bila je pjesma “Bajram sirote”, koja je štampana u časopisu Behar godine 1905/6. Bile su mu poznate i pjesme “Očino pismo” (1916.), “Očin savjet” (1923.) i “Dječije dužnosti” (1023.). Bavio se i sakupljanjem usmene narodne književnosti, a Janjarci ga još pamte po “arapskoj medicini”, zasnovanoj na ljekovitom bilju, voću i povrću, kojom se intenzivno bavio. Kao muderis predavao je, pored ostalih predmeta, arapski i turski jezik, po sopstvenim skriptama, a 1903. godine napisao je i gramatiku arapskog jezika – “Mukalemu” – koja je za ono doba bila prvorazredna i sasvim rijetka knjiga. Napisao je i gramatiku perzijskog jezika, Tedžvid-udžbenik za pravilno čitanje Kur*ana, i druge udžbenike, praktično sve što je trebalo za školovanje u Medresi.
Sakupio je i vrijednu biblioteku knjiga na orijentalnim jezicima, a poseban značaj ima njegovo prevodilaštvo. Pored ostalog, preveo je 16-17 hiljada bejtova “Mesnevije” Dželaludina Rumija, jednog od kapitalnih djela svjetske književnosti. Na žalost, u velikom požaru koji je u januaru 1917. uništio dobar dio njegove kuće, zajedno s bogatom bibliotekom, stradao je i rukopis prevoda “Mesnevije”. Ostalo je samo 10-15 bejtova uvodnog dijela, ali su sačuvani neki drugi njegovi prevodi s tri jezika. Važna je bila i njegova prepisivačka djelatnost. Arebicom je prepisao čitavo djelo Mehmedbega Kapetanovića Ljubušaka “Narodno blago”, kao i djela Avicene (Ibn Sina), Ibn Rušda, Dželaludina Rumija, Nerkesija, Arifa Hikmeta, Hafiza, ali i Aristotela i mnogih drugih.
Ipak, najznačajnije je njegovo pjesničko stvaralaštvo, o čemu je u svom magistarskom radu pisao i akademik Muhamed Huković, koji je kasnije, u svom radu o alhamijado književnosti, najviše prostora dao upravo Sadikoviću, kao “ njenom najplodnijem i najboljem predstavniku.” Uz tradicionalnu poeziju, Mula-Alija je pisao i pobožne pjesme, socijalnu poeziju, tarihe, i to na četiri jezika. U jednoj pjesmi on kaže :
“ Kada umrem i moje kosti bude pokrivala crna zemlja
Volio bih da se moje ime i dalje spominje.”
U drugoj jednoj pjesmi, on govori o sebi :
“ Zemlja sam ja pod nogama ljudima,
Njihovo je mjesto na vrh moje glave.
Za neljude ja sam nebo visoko,
Čak i da oni stoje viš’ mene.”
Hroničar Janje Asim Osmanbašić je zapisao :
“Kad je Mula-Alija Sadiković 1936. godine umro u svojoj kući u Janji, iz Bijeljine je došao dr Vojislav Kecmanović Đedo, pa kad je ustanovio smrt, rekao je prisutnima : “ Dragi moji Janjarci, danas ste izgubili jednog velikog čovjeka.”
Najstariji Mula-Alijin sin, Mustafa Dželil Sadiković ( 1894-1977.), bio je kadija i poznati pjesnik. Godine 1930. objavio je zbirku pjesama pod naslovom “Sevdah i suze”, s predgovorom Saita Orahovca. U njoj se nalazi nekoliko poznatih i često pjevanih sevdalinki, koje su odavno ušle u kolektivnu memoriju kao dio bosanskohercegovačkog kulturnog blaga. U antologiju bošnjačkog pjesništva “Semberija u stihu i srcu” uvrstio sam dvije njegove sjajne i opštepoznate pjesme : “Nekad cvale bijele ruže” i “Šta bi bilo s đuzel đula.” Zanimljivo je da je i Mustafin sin Abdul-Dželil Sadiković takođe bio pjesnik, a svoje je pjesme štampao u Preporodu, Glasniku Islamske zajednice i Zemzemu. Mula-Alijin mlađi sin Alija, poznat kao Ali-ef. Sadiković ( 1915-1992.) bio je alim, poznati bibliofil i čuvar kulturne baštine, autor više publikacija, od kojih su posebno važne one o istoriji Janje, kao i o djelima alhamijado književnosti.
Tako su, eto, Mula-Alija i njegovi nasljednici obilježili jedno vrijeme koje knjigama, piscima i misliocima te vrste nije bilo naklonjeno. Nama ostaje da pamtimo i zapisujemo ono što možemo, da se ne bi zaboravilo ono što mora biti upamćeno.
I da pokušamo u sebe da se zagledamo, u sebe kakvi smo bili i kakvi smo sad. Možda iz toga uspijemo nešto naučiti.
Piše: Jusuf Trbić
Preporod Bijeljina