Ispovijest muškarca žrtve silovanja u ratu: Usta su mi bila puna krvi, a onda je on gurnuo svoje spolovilo

2627
Žrtva je jedan od rijetkih muškaraca koji je pristao da govori o zločinu kojeg je preživio, uz uslov da se ne otkriva njegov identitet
Brojni Višegrađani su ubijeni na Mostu Mehmed paše Sokolovića, a njihova tijela su bačena u Drinu/arhiv
 
Brojni Višegrađani su ubijeni na Mostu Mehmed paše Sokolovića, a njihova tijela su bačena u Drinu/arhiv

U proteklom ratu jedan od najtežih oblika ratnih zločina bilo je silovanje. Žrtve ovog oblika ratnog zločina u najvećem broju bile su žene, ali među nama žive i muškarci žrtve silovanja.

U proteklom periodu u javnosti su se pojavljivala svjedočenja žena, od kojih su neke govorile ne skrivajući identitet, o zlodjelima koja su nad njima počinjena. Muškarci tu bol nose u sebi i nisu radi reći bilo kome o tome šta su sve preživjeli, često ni svojim najbližim.

Strah o stigmatiziranja, odnosno osude okoline, kako njih tako i članova njihovih porodica, stid zbog toga što im se to desilo… sve su to osjećanja koja ih sprečavaju da progovore o traumi koju su preživjeli.

Ipak, uspjeli smo, zahvaljujući predsjednici udruženja Žene žrtve rata Bakiri Hasečić doći do jednog muškarca koji je preživio ovaj oblik zvjerstva. 

Kažu da je teško gledati muškarca kako plače. Još ga je teže gledati kako guta suze, upinjući se iz sve snage da sačuva minimum dostojanstva, sam pred sobom, i da ne zaplače. Trenuci šutnje, kada u očima sagovornika vidite da iznova preživljava ono što su mu nemani u ljudskom obliku uradili. Jedna cigareta sustiže drugu. Dlanovi se znoje. Glas se na trenutak gubi, uz uzdah koji, otkidajući se, uzima dane i godine života.

Želite da prekinete razgovor. Ne možete gledati toliku ljudsku patnju. A opet, svjesni ste da imate jedinstvenu priliku i da ste počastvovani nevjerovatno velikim povjerenjem, da čujete ispovijest za koju zna tako malo ljudi, da se doslovno mogu izbrojati na prste jedne ruke. Možda vam se ovakva prilika nikada više u životu neće pružiti. Upravo ta spoznaja vas tjera da ne prekidate razgovor, znajući da bi prekidom okončali ponovno proživljavanje i mučenje koje ste izazvali. Jer priča zaslužuje da bude ispričana, kao svjedočenje o tome šta je sve čovjek spreman i sposoban da uradi drugom čovjeku. Tačnije djetetu, kojeg u tom trenutku niko ne može zaštititi.

Naš sagovornik, nazvaćemo ga Žrtva, kazuje nam kako je prije i na početku rata živio u Višegradu. Prvi zločini koji su se dogodili u ovom gradu zatekli su ga u uzrastu da se još nije ni zamomčio kako treba. Tek je uzeo 15. godinu života. Ni prvo paperje iznad usana nije mu počelo rasti, kada su zlotvori počeli svoj krvavi pir po gradu na Drini, do tada poznatom najviše po ćupriji koju dade sagraditi Mehmed paša Sokolović i po nobelovcu Ivi Andiću, koji pisaše o njoj.

Žrtva nije imao priliku da proživi djetinjstvo do kraja. Prekinuto je, kao i kod mnogih njegovih vršanjaka, zločinima toliko brutalnim da ljudski um teško može da ih pojmi. Sa brojnim sugrađanima, koji su se tih dana 1992. godine našli u nemilosti Milana i Sredoja Lukića, Žrtva je zatvoren u višegradskoj školi.

Premlaćivanje vrijeđanje i drugi oblici torture je bilo nešto što su on, njegova porodica, kao i ostali Višegrađani prolazili svakodnevno. No, Žrtva je, kao i nekoliko drugih muškaraca pretrpio možda i jedan od najrjeđe počinjenih zločina u proteklom ratu kada su u pitanju muškarci. Preživio je seksualno zlostavljanje u različitim oblicima. I to ne jednom. Nije želio da detaljno govriti o svakom pojedinom slučaju. No, i onaj jedan primjer kojeg je ispričao bio je dovoljan da se želudac pomjeri u predio jednjaka.

– Bili smo zatvoreni u školi. U jednom trenutku sam izašao na hodnik. Vidio me jedan vojnik, koji je sjedio u portirnici i pozvao me da priđem. Došao sam. On je sjedio držeći pušku u krilu. Počeo sam plakati. Pitao me što plačem. Ja k'o dijete, kažem prvo što mi je palo na pamet. Rekoh boli me zub. Tad se on okrenu po portirnici, ugleda jedna kliješta, priđe mi i reče da zinem. “Sa'će prestati da te boli”, reče mi, a onda poče kliještima da cima zub, da bi ga izvadio. Nije ga uspio iščupati, ali ga je slomio. Usta su mi bila puna krvi. Počeo sam pljuvati i gutati svoju krv. Tad on skide pantole i veš. Naredio mi je da ga počnem dirati po spolovilu. Potom da ga poljubim. Na kraju mi je gurnuo genitalije u usta. Gušio sam se, što od krvi, što od toga što mi je on uradio. Izvadio je krvavo spolovilo iz mojih usta i cereći se otjerao me nazad u prostoriju u kojoj su bili zatvoreni ostali ljudi – ispričao nam je Žrtva.

 

Generalna skupština UN-a, 2015. godine, 19. juni odredila je kao međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. 

 

Oslobođenje.ba tim povodom objavljuje seriju tekstova u kojima žrtve seksualnog nasilja govore o strahotama koje su preživjele.

Nakon nekog vremena, Bošnajci koji su uspjeli preživjeti višegradski horor odlaze. Žrtva je sa porodicom uspio doći do Srebrenice. Tu je živio do jula 1995. godine. U međuvremenu mu gine otac, čije je posmrtne ostatke pronašao tek nakon rata. Srećom, uspio je preživjeti i srebrenički genocid i dokopati se, konačno, slobodne teritorije.

Po okončanju rata, iako je uzrastom prerastao, završava školu. No trauma iz bliske prošlosti ga ne napušta.

– Bio sam najstarije dijete u razredu. Svi su od mene bili mlađi po četiri ili pet godina. Međutim, bio sam i najmirniji. Bio sam povučen. Najviše me plašilo kad se druga djeca smiju. Mislio sam da su saznali šta sam sve preživio i da mi se podsmjehuju. Nikome nisam govorio šta mi se sve desilo. Ni majci nisam do kraja ispričao sve – kazuje nam Žrtva.

Na sve to, u godinama kada smo najranjiviji, dolazi i ratna i poratna neimaština. Sama činjenica da se razlikujemo od drugih, po odjeći, obući ili nečemu tako trivijalnom, dovoljna je mladoj osobi da joj potpuno uništi samopouzdanje. A valjalo je jednoj takvoj duši da nosi tajnu, strašniju od bilo čega što ljudski um može zamisliti.

Ipak, dijelom što mladost čini svoje, a najviše zahvaljujući vršnjacima koji su bili u istoj poziciji kao i on, Žrtva se polako počinje socijalizovati, sklapati nova poznanstva, družiti se. Završio je školu. zaposlio se. Nakon nekoliko godina se i oženio, zasnovao porodicu, dobio dijete. 

Međutim, traume iz djetinjstva mu nisu dale mira. Na kraju je odlučio potražiti i stručnu pomoć. Otišao je psihijatru. Dobio je dijagnozu. Zbog činjenice da većina ljudi, ma koliko to ružno zvučalo, drugačije gleda na osobe sa prihičkim problemima, krio je da ide psihijatru.

– Prije početka korištenja terapije znao sam ponekad, kao i svako od nas, sjesti s društvom i popiti po koje pivo. Međutim, kada sam počeo koristiti terapiju, prestao sam potpuno piti bilo kakvo alkoholno piće. Znalo se desiti kada odemo negdje na sijelo, ili meni kući neko dođe, je ne uzmem ni pivo. Naravno, svi me pitaju što ne popijem i ja nešto, a ja sam stalno izmišljao opravdanja, samo da ne bih rekao stvarni razlog, a to je da ne smijem piti zbog terapije – govori nam Žrtva.

Učlanio se i u udruženje “Žene žrtve rata”.

– Moram reći da su mi žene iz Udruženja puno pomogle i nikada im se ne mogu dovoljno zahvaliti na pomoći i podršci koju su mi pružile. Međutim, meni je trebalo nekoliko godina da i njima ispričam samo dio onoga što sam sve preživio – reče nam Žrtva.

Ne postoji aspekt života na kojeg zločin koji je nad njim počinjen nije uticao. Zamalo ga je koštao i braka.

– To što mi se desilo je uticalo na moju seksualnu želju. Normalno je da momci, pa čak i oženjeni muškarci, vole vidjeti lijepu ženu. Ja nikada nisam imao takav poriv. Meni je moja supruga prva žena sa kojom sam spavao. Biti sa ženom – to je nešto lijepo svakome. To, u neku ruku predstavlja svečani čin. Međutim, za mene to nije tako. Znalo se desiti, kad legnem sa ženom, da odjednom izgubim želju i onda samo ustanem. Supruga nije shvatala šta se sa mnom dešava. Čak je počela sumnjati da možda imam neku drugu. A ja nisam uopšte gledao žene. Vremenom su se moje takve reakcije umanjile, a i kroz godine braka supruga je stekla povjerenje u mene, tako da više nismo imali takvih problema u braku – kazao nam je Žrtva.

U Školi u kojoj je bio zatočen 1992. godine u Višegradu dolazila je i osoba koja se predstavljala kao doktor i koja je nosila bijeli mantil. I to je imalo svoje posljedice na današnji život.

– Događaj u portirnici kojeg sam ispričao, kao i dolazak te osobe koja se predstavljala kao doktor i dan danas utiče na mene. Strah me je otići doktoru, posebno zubaru. Strah me bijelog mantila. Svaki put kad vidim doktora u mantilu, meni se opet javljaju iste slike iz Višegrada – priča nam Žrtva.

Svoju tajnu i svoju muku krije od svih, pa i od supruge.

– Ne želim da je opterećujem. Bio sam u nekoliko navrata u iskušenju da joj sve ispričam. Znam da bi i meni bilo lakše, ali nisam imao snage. Svoje ponašanje i potištenost sam ranije opravdavao time što sam tražio posmrtne ostatke mog oca. Nakon što sam ih našao poželio sam da supruzi sve ispričam. Ali onda sam opravdanja počeo nalaziti u svakodnevnim životnim poteškoćama. Znam da ću joj jednog dana sve reći. Ali trenutno još nisam spreman i sposoban za taj korak – završio je svoju priču Žrtva.

Dodao je još i da se danas, u mjestu u kojem živi, kao i putem Udruženja, trudi da pomogne drugim ljudima, bilo kroz pokretanje humanitarnih akcija, bilo kroz savjetovanja, razgovore… A svo to vrijeme pazi da ne bi kome otkrio, kako sam kaže, crnu tačku u svojoj prošlosti.