Danas, 26. juna 2020. godine, navršava se punih 28. godina od protjerivanja i deportacije stanovnika bošnjačke nacionalnosti iz Kozluka, Skočića i Šepka.
Prije 28. godina preko 1800 stanovnika, nakon što su morali da potpisu izjavu da se odriču svoje imovine u ime Srpske vlasti, “utovareno” je na kamione, autobuse i prebačeno preko Šepačkog mosta za Srbiju, čija vojska je uveliko počela da vrši agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Dokumentarni film o deportaciji Kozlučana
Do ovoga datuma 1992. godine, lokalno srpsko stanovništvo uvjerovalo ih je da će ostati na svome ognjištu, ali tako nisu razmišljali pripadnici Niških specijalaca, Vukova sa Drine, Žute ose, Arkanovci koji su imali sasvim drugačiji plan.
Zahvaljlujući nekolicini Kozlučanaca, a posebno Fadilu Banjanoviću – Braciki, iako je bilo pokušaja razdvajanja familija do toga nije došlo, jer on je samo njemu znanim metodama i hrabrošću uspio da to zaustavi. Ostvario je kontakt sa Crvenim krstom koji je obezbjedio iole siguran prolazak Bošnjaka kroz Srbiju do Mađarske i dalje prema zemljama Evrope.
Međutim iako ih se veliki broj spasio, dosta je i ubijenih tih krvavih dana ‘92. godine. Naime, u Skočiću skoro svi muslimani, posebno Romi su na monstruzne načine pobijeni. O tome je nebrojeni broj puta svjedočio i preživjeli Zijo Ribić.
Nakon što su pripadnici srpske paravojne jedinice “Simini četnici” upala u Skočić i zarobila oko 30-ak Roma koji su se skrivali u jednoj kući kreće sadističko iživljavanje nad zarobljenim. Djevojčice od 12 godina su silovane, muškarci tjerani na protubludne seksualne radnje, batinanje, traženje novca, pljačka, silovanje svih ženskih osoba, sve to nije malo nego su ih potovarili na kamione i onda vozili putem do Kozluka, pa dalje kroz Malešić do mjesta Hamzići koje je na području Šetića, ali blizu Klise.
Tu je kompletna Zijina porodica ubijena, a on ranjen u ruku i nožem uboden u glavu, nakon čega su ga bacili u jamu sa ostalim ubijenim Romima Skočića. Zijo se nakon nekog vremena probudio i stigao do prve kuće u kojoj su živjeli ljudi. Tu su ga kako je rekao uzela dvojica vojnika u zelenim uniformama i odveli u Kozluk gdje ga je previjala pripadnica “Siminih četnika”. Dvojica hrabrih vojnika pobrinula su se da Ziju ne preuzmu pripadnici “Siminih četnika” nego su njega uspjeli sprovesti do zvorničke bolnice gdje je Zijo hospitiliziran i odakle je nakon dvije godine prebačen na liječenje trauma u Crnu Goru. Ovo je najkraće prepričano ono što je Zijo govorio.
Ljudskom umu je sve ovo nepojmljivo, ali se nažalost desilo i Zijo kaže da svoju priču priča gdje god stigne jer smatra da je to jedini pravi način da do novog rata ne dođe i da ono što je nepojmljivo ljudskom umu postane normlano i svakodnevnica.
Dio Kozlučanaca je bio i zarobljen, te se u preživjele najgore torture po logorima na zvorničkoj regiji.
Prošle godine, prvi puta od egzodusa, u Kozluku je bila organizovana Javna tribina kao podsjetnik na sva zla koja su preživjeli. Cilj je bio da to bude i ostane tradicija, a vjerujemo da će tako biti, ali ove godine zbog novonastale situacije, zatvaranja granica, zabrana većih okupljanja i slično, nažalost nije organizovano neko masovnije okupljanje.
Iz Kozluka poručuju: NE ZABORAVITE, NE OPRAŠTAJTE JER ZNALI SU ŠTA RADE !!!
DOBRO ZNAJ TE DA NEMAMO PRAVO DA ŠUTIMO, A NE DAJ BOŽE DA ZABORAVIMO, PRIČAJ TE I PRENOSITE SVOJOJ DJECI I UNUČADIMA O TOME ŠTA SE JE SVE 26. Juna 1992 GODINE U KOZLUKU DEŠAVALO.
/podrinjemedia.ba/E.B.