Piše: Osman Halilović
Zvorničko selo Liplje se skoro svake godine po dva puta nakratko nađe u fokusu bosanskohercegovačke javnosti.
Prvi put se o Liplju nešto čuje na dan 2. juna, kada se obilježi godišnjica oslobađanja logora u Liplju – jedinog srpskog logora na teritoriji BiH iz kojeg su bošnjačke zatočenike spasili rođaci i komšije oslobodilačkom akcijom. Drugi put se Liplje nađe u medijskim stupcima početkom skoro svake školske godine zbog problema sa zabranom učenja maternjeg, bosanskog jezika za ovdašnje školarce. Opet nakratko. Kada se kamere ugase, zločinci iz logora Liplje i dalje ostanu na slobodi, a bosanski jezik za školski sistem u entitetu RS ostane inkriminirajuća kategorija.
Klupe područne škole u Liplju danas popunjava dvanaestero djece iz mjesnih zajednica Jošanice, Sultanovići i Novo Selo.
Več četvrtu sedmicu od početka školske godine dvanaestero školaraca iz Liplja nije sjelo u školske klupe. Razlog tome je što centralna osnovna škola “Sveti Sava” iz Zvornika već godinama odbija da u matične knjige upiše naziv maternjeg jezika ovih učenika pod njegovim historijskim i standardizovanim imenom – bosanski jezik.
Namjesto toga, školska administracija insistira na sintagmi “jezik bošnjačkog naroda”, pozivajući se na istovjetni izraz iz Ustava entiteta RS. U višegodišnjoj raspravi o ovom pitanju aktivisti koji vode roditelje upozoravaju da je u Ustavu entiteta RS prisutan i izraz “jezik srpskog naroda”, ali se u matične knjige, ipak, upisuje naziv – srpski jezik.
Roditelji se u borbi za elementarno pravo da njihova djeca uče i imenuju svoj maternji jezik onako kako se on i zove, pozivaju na pravo zagarantovano Ustavom BiH, Deklaracijom UN o ljudskim pravima, Konvencijom UNICEFA o obrazovanju, pa i presudama, naiskraj, Ustavnog suda entiteta RS vezanim za problem izučavanja bosanskog jezika u Konjević Polju i Vrbanjcima.
Ali, kakve crne konvencije, deklaracije, ustavi i presude.
Kad je u pitanju entitetska izvršna vlast, na čijem čelu je trenutno čovjek kojeg Memorijalni centar Srebrenica – Potočari ovih dana prijavljuje organima gonjenja za morbidni zločin komadanja i prikrivanja tijela bošnjačkih civila ubijenih u genocidu, možete dobiti samo cinizam i otrovnu ironiju.
Još od vremena kada je entitetskom prosvjetom ministrovao Anton Kasipović, pa do aktuelne ministrice Natalije Trivić, entitetska vlast se arogantno igrala lingvistike. U zvaničnim dopisima roditeljima djece iz O.Š “Liplje” bivši je ministar roditeljima objašnjavao morfološki postupak kako se iz imenica izvode pridjevi. Tu praksu smo ovih dana mogli uočiti i kod srpskog člana predsjedništva BiH koji, nadaleko poznat po stručnosti za bezobrazluk, objašnjava kako se od imenice Bošnjak može izvesti samo pridjev – bošnjački.
Stoga je posjeta drugog člana predsjedništva BiH, Željka Komšića, Liplju u prošli ponedjeljak, osim važne moralne podrške bila čist pogodak i na lingvističko-leksičkom planu. Opisujući političke igrarije oko prava bošnjačke djece da uče svoj maternji jezik u entitetu RS, Komšić je izgovorio: “Pasjaluci!”
Ako situaciju vezanu za obrazovanje u entitetu RS pratite samo iz medija, ponekad se može steći dojam da su jedina bošnjačka djeca u entitetu ona iz Konjević Polja, Vrbanjaca ili Liplja. Ali, na području Grada Zvornika nastavu u osnovnim školama pohađa oko 750 učenika bošnjačke nacionalnosti, a na području cijelog entiteta njih oko 6500.
Samo u područnoj školi u Križevićima, naprimjer, nastavu pohađa više od 100 djece čiji maternji jezik je bosanski. Roditelji ovih učenika, svakako, ne odustaju od prava svoje djece da uče maternji jezik pod nazivom kojim ga nazivaju i u svom svakodnevnom govoru – bosanski. Deklarativno i roditelji Križevića, Snagova, Kula Grada, Kamenice i drugih mjesta dali su podršku roditeljima Liplja, svjesni da je pitanje jezika nešto što se tiče svih nas.
Među roditeljima, ipak, ima neslaganja oko svrsishodnosti metode koja je poznata kao “učenički bojkot nastave”. Izuzevši roditelje djece iz osnovne škole u Liplju, ostali Bošnjaci na području Grada Zvornika šalju djecu na redovnu nastavu i traže da se ovo pitanje počne rješavati tamo gdje bi i trebalo: u samom državnom političkom vrhu. Jer, pitanje obrazovanja, pa tako i naziva jezika i sadržaja nastavnog programa, uvijek i prevashodno, jeste političko pitanje.
Dotad, slagali se sa njihovim metodama ili ne, treba barem odati priznanje Amiru, Samelu, Mejri, Šabanu, Džemili, Esadu, Ferzeti i drugim roditeljima iz Liplja, koji ovo važno pitanje tihe i permanentne diskriminacije Bošnjaka u entitetu RS godinama drže na tihoj vatri.
A bio bi jazuk za bošnjački narod, za državu BiH, ali i za sve druge narode i građane ove zemlje, da njihova tvrdoglava upornost ne podstakne jednu širu, jaču i organizovaniju borbu za poštivanje osnovnih ljudskih prava u bosanskohercegovačkom entitetu RS.
/preporod.info/
/E.B.