Memorijalni centar Srebrenica zatražio je od Tužilaštva BiH da na razgovor pozove premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, prilažući transkript koji “dokazuje da je Višković bio uključen u prijevoz 700 ljudi s livade u Sandićima” te da se mora očitovati o svom učešću u genocidu u Srebrenici.
Iz Memorijalnog centra poručili su i da transkripti dokumenata upućuju na to da je premijer Višković bio uključen u operaciju prijevoza 700 ljudi s livade u Sandićima.
Dokumentacija koja ovo potvrđuje, kažu iz Memorijalnog centra, nalazi se u konačnom podnesku odbrane Ljubomira Borovčanina, odnosno u haškim presudama Ljubiši Beari i Vujadinu Popoviću.
Goran Višković, kojeg mediji i političari iz entiteta Republika Srpska u kampanji koju vode posljednjih nekoliko dana spominju i tvrde da je navodno on, a ne premijer Radovan Višković, razgovarao je sa izvjesnim Milanom Krsmanovićem, a ne Rajkom Krsmanovićem, osuđeni je ratni zločinac.
Njemu je Sud BiH 2011. pravosnažno izrekao zatvorsku kaznu u trajanju od 18 godina zbog zločina protiv čovječnosti.
U periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine, prema presudi, Goran Višković je kao pripadnik vojske Srpske Republike BiH, učestvovao u širokom i sistematičnom napadu dijelova jedinica JNA, vojnih, paravojnih i policijskih snaga Srpske Republike BiH, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog i ostalog nesrpskog stanovništva općine Vlasenica.
Znajući da njegove radnje čine dio tog napada, vršio je progon civilnog stanovništva bošnjačke i druge nesrpske nacionalnosti na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, ubistvima, nezakonitim zatvaranjem, psihičkim i seksualnim zlostavljanjem, prisilnim nestankom osoba, mučenjem i drugim nečovječnim djelima učinjenim u namjeri nanošenja fizičkih i psihičkih povreda.
U haškoj optužnici protiv Milana Gvere i Radivoja Miletića, kao jedan od učesnika udruženog zločinačkog poduhvata navodi se potpukovnik Rajko Krsmanović, načelnik saobraćajne službe Drinskog korpus tzv. Vojske Republike Srpske.
Dakle, Rajko, a ne Milan Krsmanović, bio je načelnik saobraćajne službe.
Prema izjavi zaštićenog svjedoka M-16 u Sudu BiH, Radovan Višković je nudio novac za premještanje masovne grobnice u Milićima 1996. godine, dok je 1995. godine kao poručnik i referent Željka Kerkeza, zaduženog za transport u Glavnom štabu tzv. Vojske Republike Srpske, bio u Potočarima i Novoj Kasabi i to dva dana nakon pada Srebrenice. Taj podatak se nalazi u iskazu Kerkeza u Tribunalu u julu 2008. godine
Mediji iz RS-a tvrde da je i Kerkezova izjava “izvučena iz konteksta”. Međutim, Goran Višković kojeg sada iz entiteta RS navode kao osobu iz transkripta, bio je obični vojnik, a ne poručnik kako je to Kerkez naveo u haškoj izjavi i već je osuđen.
Radovan Višković je na poziciju premijera došao iz zastupničkih klupa entitetske skupštine. U njegovoj zvaničnoj biografiji period 1992-1995. uopće nije tretiran. Stoji da je 1990. radio u Sarajevu, te nagli skok na poslijeratnu prvu godinu, kada je bio izvršni direktor Saobraćaja u kompaniji Boksit u Milićima kraj Zvornika. Upravo ova kompanija navedena je u presudi Popoviću i Beari, kao kompanija čiji su kamioni korišteni za prijevoz tijela ubijenih Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine.
Radovan Višković, za kojeg je njegov stranački šef Milorad Dodik rekao da je “borac Vojske Republike Srpske koji sigurno nije okrvavio ruke niti je uradio nešto loše, te da je dobar Srbin”, potpredsjednik je SNSD-a. U njegovu odbranu osim Dodika uključila se koordinirano i entitetska predsjednica Željka Cvijanović, te ostale stranačke kolege kao i svi tamošnji mediji.
Izvor: Faktor