Historijska je činjenica da su četnici i ustaše sarađivali u borbi protiv partizana, od 1942. godine pa nadalje. Jedna od najpoznatijih fotografija, koja svjedoči o ovoj saradnji, snimljena je u okolici Banja Luke 1942. godine. Na njoj, četnički vojvoda Uroš Drenović nazdravlja sa ustaškim oficirima, poslije sporazuma koji su sklopili nešto ranije.
Rahmetli akademik Muhamed Filipović mi je pričao „da je u rodnoj Banjoj Luci danima gledao zajedničko orgijanje Drenovićevih i ustaških oficira“.
Inače, Drenović se u početku borio u redovima partizana, ali čim je saznao da je u okolini Manjače, odakle je bio, formiran četnički odred, pridružio im se. Vojvoda Drenović je 27. aprila 1942. sklopio Ugovor o lojalnosti i saradnji sa vlastima Nezavisne države Hrvatske (NDH).
– Izjavljujem, da sam uvijek priznavao NDH, ali da sam otišao u šumu, da spasim goli život, naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojnog zapovjedništva čitav ovaj teritorij od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu – izjavio je tad već vojvoda Drenović na sastanku u hotelu “Bosna” s ustaškim zapovjednicima u Banjoj Luci. Njegov primjer su slijedili i mnoge druge četničke vojvode.
Logor Jasenovac je bio najveći koncentracioni i logor smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj na prostoru okupirane Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Formiran je u avgustu 1941. godine u okolini istoimenog gradića oko 100 km jugoistočno od Zagreb, na rijeci Savi u nekoliko kilometara od granice sa Bosnom, nedaleko od gradića Bosanska Dubica.
U to vrijeme, na svega 50-tak kilometara od Drenovićeve zone odgovornosti, dok on sarađuje sa ustašama, odvijao se u Jasenovcu veliki zločin NDH nad Srbima, ali i nad Jevrejima, Romima, Bošnjacima…
Sistem logora Jasenovac je bio zloglasan po varvarskim metodama i velikom broju žrtava. Logor Jasenovac je bio prvi sistematski izgrađeni logorski kompleks na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao sve do kraja njenog postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu ubijene.
Ljeto 1942. bio period najintezivnijih likvidacija logoraša, a kulminacija je bila u julu 1942. poslije bitke za Kozaru, kada je u logor dovedeno na desetine hiljada ljudi, uglavnom žena, djece i staraca. Napominjemo, ustaše taj zločin nad srpskim stanovništvom provode u vrijeme kad u Bosni, a i drugim dijelovima, djeluju saveznički sa četnicima.
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorad Dodik, dao je u novmebru 2019. za TV N1 izjavu u kojoj je rekao:
„Ja sam dijete Кozare, vaspitan sam na toj vrsti priče i stradanja u Jasenovcu. Nikada nisam mogao prihvatiti i negativan odnos sam imao prema tome da su četnici 1942. na Кozari ušli i borili se protiv partizana i da su zarobili zbir (zbeg) koje su predali ustašama, kasnije su bili poklani u Jasenovcu. Govorim o četnicima koji su bili spremni da svoj narod gurnu pod nož ustašama“.
Historičari navode da je između ustaša i četnika samo tokom 1942.godine potpisano 12 sporazuma o saradnji i zajedničkom djelovanju. Iz okolice Prijedora 2.000 četnika, 20.juna 1942. učestvuje kao logistička podrška Nijemcima u napadu na Kozaru, time pomažući ustašama i Nijemcima u uništenju partizanskih jedinica i u masovnom pokolju Srba. Amerikanci navode u jednom izvještaju da je 15.000 četnika odano komandi Ante Pavelića. Na obilježavanju antifašističkih tekovina Kozare, poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. četnici se ne spominju kao sluge njemačkog okupatora i ustaški saveznici. Najočitiji primjer tome je da se i prilikom obilježavanja pogibije najveće partizanske legende sa Kozare dr. Mladena Stojanovića, više ne spominje da su ga ubili četnici.
„On je kao legenda Kozare nadživio svoj život uspomenama“- rekao je samo gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković na tradicionalnom istorijskom času i polaganju vijenaca povodom 123. godišnjice rođenja i 77. od godišnjice pogibije narodnog heroja doktora Mladena Stojanovića, dok je predsjednik gradskog odbora SUBNOR-a Veljko Rodić rekao da je Mladen Stojanović bio i ostao junak i narodni heroj koji je pripadao ne samo Prijedoru i Potkozarju već i Podgrmeču pa i mnogo šire. Nigdje nijednom riječju istina o pogibiji „crvenog doktora“ sa Kozare.
Kao načelnik Operativnog štaba za Bosansku krajinu, dr. Mladen Stojanović je s kozarskom proleterskom četom pošao u centralnu Bosnu, da snagom svog autoriteta sačuva jedinstvo naroda u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja i suzbije izdajničku aktivnost četnika. Prilikom ulaska u selo Lipovac kod Čelinca, četnici su vatrom s prozora osnovne škole dočekali partizansku kolonu s Mladenom na čelu. Na usku i duboku snježnu prtinu palo je, smrtno pogođenih, 12 partizana. Među više ranjenih bio je i doktor Mladen, koji je samom sebi zaustavio krvarenje, dok su njegovi borci odbijali nasrtaje četnika. Nešto kasnije, 01. aprila 1942. godine, četnici Rada Radića ubili su 26 ranjenika iz partizanske bolnice u selu Jošavki kod Čelinca. Sutradan, u ovom selu četnici su pronašli i ubili doktora Mladena Stojanovića, koji je ležao u obližnjoj kući Danila Vukovića.
Radoslav Rade Radić u velikosrpskoj historiji proslavio se ubistvom doktora Mladena. Prije toga, bio je partizanski komandir, a onda postao četnički vojvoda i njemački liferant. Na rijetkim fotografijama, može se vidjeti u društvu njemačkog oficira Fridriha Štala.
Radić je bio politički komesar i član štaba 4. krajiškog partizanskog odreda u Bosni za vrijeme Drugog svetskog rata. Nakon početka ustanka protiv okupatora izvršio je napad na štab odreda, poubijao sve prisutne članove, i nakon masakra partizana zajedno sa Urošem Drenovićem stvorio svoj četnički odred. Postao je četnički vojvoda u pokretu Draže Mihailovića. Već krajem 1941. godine došao je u sukob sa partizanima i tražio podršku okupatora, a njegov odred „Borje“ je potpisao lojalnost Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Rade Radić je bio jedan od četničkih vođa u Bosni koji je služio NDH i njemačkom okupatoru, ne samo vojno nego i ekonomski. Bio je jedan od ovlašćenih liferanata robe i građe za njemačku vojsku i NDH. Pregovarao je o isporukama hrane i materijala za njemačku i vojsku NDH i potpisivao ugovore. Njegovi četnici su za račun Nijemaca i NDH vršili otkup zobi, stočne hrane, životnih namirnica, obezbjeđivali puteve, mostove i obavljali i druge poslove. Svi ti poslovi išli su preko Glavnog štaba bosanskih četnika. Osim toga, njegovi ljudi su služili okupatoru i kao vojne jedinice i kao vodiči, jer su poznavali teren. Rade Radić je aktivno učestvovao sa svojom jedinicom u zajedničkom napadu Nijemaca i ustaša na civile na Kozari.
O zlodjelima Radeta Radića govori i dr. Milan Dukić, izaslanik Draže Mihailovića poslije sastanaka sa četničkim vođama u Bosni, u svojoj depeši Mihailoviću, 22. septembra 1942. godine: „Rade Radić bivši partizanski komandir Jošavske čete, poklao je partizane u Jošavci i prišao četnicima. Čovek seoski trgovac, niske kulture…“
Nakon rata mu je suđeno i strijeljan je 1946. godine kao saradnik okupatora. Godine 2002. na Ravnoj gori, selo Skatavica, opština Čelinac, podignut je spomenik Radetu Radiću i njegovim saborcima. Ulica u Banjojluci, u nekada većinskom bošnjačkom naselju Vrbanja nosi njegovo ime. Ulica Rade Radića udaljena je sedam kilometara i 700 metara od ulice njegove žrtve doktora Mladena Stojanovića. Četnički vojvoda Uroš Drenović poginuo je na Čađavici, 1944. godine prilikom savezničkog napada na četničko-njemačke položaje. Kako se navodi, poginuo je od engleske avio-bombe, zajedno s njemačkim oficirom. Vojvodu Uroša Drenovića pokopali su pripadnici ravnogorskog pokreta u Stričićima na Manjači (rodnom selu pisca Petra Kočića), 2002. godine, nakon ekshumacije s mjesta na kojemu je ranije bio tajno pokopan.
Tim povodom mu je podignut spomenik uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve i Boračke organizacije Republike Srpske. U Banjoj Luci jedna ulica nosi ime vojvode Uroša Drenovića.
Možda nije naodmet napomenuti i to da je od ukupno 93 generala, u Pavelićevoj ustaškoj službi bilo čak 13 generala Srba.
Dr Savo Besarović, Srbin, predratni advokat, kolega sa studija i lični Pavelićev prijatelj, sredinom rata je postao ministar u NDH. On je bio samo jedan od Srba koji su imali istaknutu ulogu u ustaškoj državi. General Milan Uzelac u aprilu 1941. godine, prihvatio je ponudu ustaškog režima da pomogne formiranju i organizovanju vazduhoplovstva NDH.
General Mihajlo Lukić velikim ratnim operacijama je zapovijedao od kraja 1941. do aprila 1943. kao zapovjednik 3. domobranskog zbora u Sarajevu. U tom je razdoblju bio u središtu najtežih bitaka u Bosni i Hercegovini te je vrlo često sarađivao s Crnom legijom Jure Francetića. U prijevodu: između ostalog, komandovao je domobranima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, u sadjejstvu sa ustašama. “Zbog velikih zasluga za izgradnju oružanih snaga NDH” dobio je titulu viteza i, između ostalog, odlikovan je „Hrvatskim trolistom 1. stupnja s hrastovim grančicama”. To odlikovanje dobili su samo Slavko Kvaternik, Jure Francetić, Rafael Boban i on. Vitez je bio i general NDH Đuro Gruić, Srbin rođen u Sremskoj Mitrovici. General Đuro Dragičević odmah je prihvatio Pavelićev poziv i u NDH od 1941. godine bio je zapovjednik artiljerije, a pred kraj rata prešao je u Berlin, da bude veza sa njemačkom vojskom. Rusi su ga zarobili, pa je dvije godine proveo u logorima u Njemačkoj i još sedam u SSSR. Od 1954. živio je u Austriji i tu je umro i sahranjen. Do kraja odani Paveliću i brojnim ustaškim zločinima ostali su i sljedeći generali Srbi Fedor Dragojlov, Dušan Palčić, Milan Desović, Jovan Iskrić, Lavoslav Milić, Miroslav Opačić, Jovan Pribić, Miloš Ožegović.
Zapovjednik ustaškog logora u Jasenovcu rodio se 05. juna 1915. godine u Jajcu kao Miroslav Filipović, a kasnije će biti poznat kao Tomislav Majstorović. Majka mu je bila Srpkinja Marica Radulović. Pod Majstorovićevim zapovjedništvom ubijene su desetine hiljada Srba, Jevreja, Roma, Bošnjaka…
Piše:Avdo Huseinović
Podrinjemedia.ba