Prošlo je, eto, punih 29 godina od onog krvavog aprilskog jutra 1992. godine u Bijeljini, prošlo je kao mutna rijeka koja odnosi živote i sudbine. Ali, sjećanje ipak ne umire, bar kod nas koji smo sve to doživjeli i preživjeli i kojima je ostalo samo da zabilježe ono što se desilo, da buduće generacije ne dožive sve to ponovo.
Treba da se zna: Bijeljina je bila generalna proba ponovnog ostvarenja četničkog plana iz Drugog svjetskog rata – stvaranja Velike Srbije, plana kojeg sljedbenici Draže Mihajlovića nisu uspjeli sprovesti jer je pred njih stala antifašistička Titova vojska. Ali, Titova smrt i kriza koja je zahvatila Jugoslaviju bila je šansa za stare imperijalne apetite bosanskih susjeda, što je najavio čuveni Memorandum SANU iz 1986. godine. Miloševićev režim je organizovao ogromni državni aparat u ostvarenju cilja starog dvije stotine godina, kako je to napisao Dobrica Ćosić, cilja od kojeg se ne odustaje –stvaranja države za sve Srbe i samo za Srbe. Cilja koji je i danas ideja-vodilja srbijanske vlasti. Ponavljajući stare matrice, stari rivali i vječiti saveznici u komadanju Bosne, Srbija i Hrvatska, dogovorile su se, kao i prije Drugog svjetskog rata, da Bosnu raskomadaju i uzmu njene teritorije. Pripreme za osvajački rat su dugo trajale i bile su sveobuhvatne, detaljne i precizne. Kao i Draža Mihajlović nekad, tako su Milošević i Karadžić označili teritorije koje žele (60 posto Bosne), a glavni posao bio je eliminisanje Bošnjaka (kao i Hrvata sa srpskih, a Srba s hrvatskih prostora). Bošnjaci su, zbog svoje brojnosti, smetali i jednima i drugima, a jedini način da se oni uklone bio je etničko čišćenje, to jest genocid. O tome sasvim jasno govori i Odluka o šest strateških ciljeva Srba, usvojena na Skupštini u Banjoj Luci 12. maja 1992. godine. Prvi i najvažniji cilj bio je odvajanje naroda. Kad je na pomenutoj sjednici pročitan prijedlog tog dokumenta, za govornicu je izašao general Ratko Mladić i rekao: „Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”. Ali, i Mladić je brzo prihvatio ideju da se silom ukloni čitav jedan narod iz velikog dijela države i da se unište svi tragovi njegovog postojanja. Ideja je bila jasna: etničko čišćenje izvesti tako brutalno, da onima koji prežive nikad ne padne na pamet da se vrate, a u njihove kuće dovući Srbe sa drugih prostora. I tako je i učinjeno.
Bijeljina je bila generalna proba agresije na Bosnu, krvavi teatar čiji su režiseri komandovali iz Beograda, a domaći rodoljubi su bili oduševljeni izvođači radova. Do 1. aprila 1992. godine izvršena je detaljna priprema. U Bijeljini je još u septembru prethodne, 1992. godine, formirana Srpska autonomna oblast, kao “sastavni dio SR Jugoslavije” to jest Srbije, uslijedio je zatim “referendum srpskog naroda, jedinstven u novijoj istoriji Evrope, pa proglašenje Republike Srpske na teritorijama na kojima Srbi, uglavnom, nisu bili u većini, uskoro nakon toga proglašen je i Ustav te paradržavne tvorevine i sve je bilo završeno do 1. marta i državnog, legalnog i od svijeta prihvaćenog referenduma o nezavisnosti BiH. Očekivao se prijem BiH u Organizaciju ujedinjenih nacija, i zato je odabran 1. april, kao početak agresije na BiH, da bi se zločinima udario pečat na secesiju. U Bijeljinu je stigla specijalna jedinica Državne bezbjednosti Srbije, na čelu sa kriminalcem Željkom Ražnjatovićem Arkanom, koji se već “proslavio” u Hrvatskoj. A oni su došli po naredbi načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića. Krvavi teatar u Bijeljini pripreman je mjesecima prije toga, što je, u mom prisustvu, potvrdio i komandant tadašnjeg Kriznog štaba SDS-a Ljubiša Savić Mauzer u telefonskom razgovoru s Biljanom Plavšić. Mauzer je mislio da ja neću preživjeti tu noć, pa neću moći da pričam o tome. Ali, svaki Bijeljinac je znao da su Bošnjaci masovno istjerani s posla, da su mobilisani i rezervni sastav JNA i policije, i Teritorijalna odbrana i krizni štabovi po selima, da su brojne jedinice JNA stigle iz Hrvatske i Slovenije na ovaj teren, i da je sve odavno bilo spremno za veliki zločin.
Ujutro 1. aprila Arkanova jedinica je ušla u grad i počela ubijanje civila. S arkanovcima su hodali domaći rodoljubi, koji su pokazivali prstom koga treba, a koga ne treba. Nepoznati ljudi u novim uniformmama i s crnim kapama na glavama, naoružani do zuba, počeli su odvoditi ljude s ulica i upadati u kuće. Pucali su na sve. Iza njih su ostajali mrtvi nedužni ljudi, žene, djeca. Nakon te krvave orgije Krizni štab SDS-a objavio je spisak ubijenih, sa 40 imena, i na tom spisku bili su samo civili. Ni jednog jedinog čovjeka koji je ubijen u uniformi i s oružjem u ruci. Štaviše, ni jedan takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, ni jedan nije ni viđen, i do dana današnjeg nije iznijeto ni jedno jedino ime nekog Bošnjaka, Hrvata ili Albanca koji je makar kamenom gađao srpske vojnike. Ni jedno jedino. Do danas samozvani “oslobodioci” grada papagajski biflaju jednu te istu, napamet naučenu priču, kako su oni, eto, branili grad od nekakvih muslimanskih ekstremista (srpskih esktremista nije bilo), smijući se nad bolom tolikih porodica zbog ubijenih nevinih ljudi. Branili su grad od starih žena, od djece, od onih koji nisu ni znali šta ih je snašlo i nisu imali ni najmanju šansu da se odbrane.
Mnogo puta postavio sam javno pitanja tim navodnim „oslobodiocima“, ali na ta pitanja nikad nisam dobio odgovor.
– Od koga su to oni oslobodili Bijeljinu, u kojoj je svu vlast imala SDS, u kojoj su Bošnjaci istjerani sa svih rukovodećih mjesta i iz Skupštine opštine, u kojoj je formirana srpska policija, srpska Teritorijalna odbrana, a srpski narod, pogotovo po selima, naoružan do zuba, i u kojoj je opštinski Krizni štab davno prije toga donio detaljne planove protjerivanja bošnjačkog stanovništva? Bijeljina je tada bila do te mjere u rukama SDS-a, da ni muslimanska ptica nije mogla proletjeti nebom iznad grada. Tu su bile i brojne jedinice JNA povučene iz Slovenije i Hrvatske, i paravojne formacije, i masovno naoružani narod, i sve službe, organizacije i institucije.
– Od koga su oni oslobađali grad, kad je njihov Krizni štab objavio imena ubijenih, a na tom spisku su sve sami civili, žene i djeca, i sve su ih arkanovci odveli ili pobili pred svjedocima? Kako to da ni jedan muslimanski borac nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, nikome nije održano suđenje, niko takav nije ni viđen, a kamoli fotografisan ili snimljen kamerom? Možda su to bili nekakvi fantomi, koji su odletjeli na letećem ćilimu? Zar su se dični srpski borci borili protiv žena iz porodice Bišanović, ili stare Alije Mujkić, rođene 1927. godine, ili dvije godine mlađe Majde Izić, nepokretne starice, protiv Hamijete Pajaziti ili Tife Šabanović, koju je mrtvu šutirao u glavu arkanovac, i ta je slika obišla svijet? Zar su se borili protiv starih ljudi Huseina Gelje, rođenog 1933. godine, Hase Imširovića, Antonije Ostojić, protiv djece Admira Šabanovića i Damira Danovića, protiv svih onih civila koje su zlikovci pobili u njihovim kućama i avlijama, ili ih iz kuća odveli, da se više nikad ne vrate? I zar je ubijanje civila dozvoljeno i poželjno, pa o tome Boračka organizacija ne kaže ni jednu riječ?
– Ako su oni na taj način oslobađali grad, šta su tu radili arkanovci, vojna jedinica iz susjedne države, kojoj su se potčinili i opštinska vlast, i policija, i vojska, i sudstvo, i Teritorijalna odbrana, i sve ustanove. Mnogi od nas sreli su te zločince i svi znamo šta su radili. Hoće li jednom borci reći da li neko treba da odgovara za ubijanje civila, pogotovo žena i djece, ili je to njihov amanet čitavom srpskom narodu?
– Najzad, ako su ti hrabri “oslobodioci” odbranili i oslobodili grad u prvim danima aprila 1992. godine, zašto su nastavili da ga “oslobađaju” sve do kraja rata, da progone, ubijaju, deportuju, muče, siluju, pljačkaju, ponižavaju sve koji ne pripadaju njihovom “nebeskom narodu”. Zašto su se borili protiv džamija, pa ih srušili sve do jedne? Zašto su iz kuća odvodili ljude u logor Batković, na prisilni rad, zašto su ubijali djecu? Zar su djeca od dvije, četiri ili šest godina, ubijena u Bijeljini, bila neprijatelji od kojih je trebalo oslobađati grad?
Ali, uzaludno je govoriti onima koji ne žele da čuju. Ne iznenađuju me pri tome profesionalni rodoljubi svih fela, koji su naučeni da samo laž spašava ono što su ostvarili ratom, čude me ti obični ljudi, koji su u masovnom laganju našli utočište i ne nalaze u sebi ni traga morala, samilosti, ljudskosti. Ta laž čuva ono što je ostvareno etničkim čišćenjem, progonima, pljačkom, zločinima, i samo se lažima taj “ratni plijen” i može sačuvati. Rasturanje države Bosne i dalje je najvažniji zadatak velikosrpske ideologije, pa je laž i dalje na cijeni.
Zato mi moramo da se sjećamo i da u svakoj prilici govorimo o tome, jer zločin neće poraziti sam sebe.
Piše: Jusuf Trbić
Izvor: Preporod Bijeljina
Podrinjemedia.ba