Majke Podrinja u toku agresije izgubile su skoro sve.
Često možemo ćuti od istih hoće li ih šta u životu zaobići na što odgovaraju: “Hoće, ako Bog da, džehenem!”
Naime, mnoge su ostale same već u dubokoj trećoj životnoj dobi. Sve teže se kreću i bolesti napreduju. Žive u mjestima gdje je, nažalost, sve manje i manje stanovnika, barem onih koji se svaki dan tu zakonaće.
Naša obaveza je da ih obilazimo, posjećujemo, pomažemo jer one su heroine, kako u najtežim danima, tako i danas u miru.
Svijetli primjer kojeg bi svi trebali slijediti dolazi nam iz Janje. Naime, u toku prazničnih dana Kurban – bajrama, kada svi nastojimo da okupimo se sa rodbinom i familijom i podjelimo radosti velikog islamskog praznika, one su same.
Da nisu i ne smiju biti same i zaboravljene, posebno u ovim danima, pokazje primjer Muhameda Alihodžića i Bege Trebinčevića koji su sa svojim porodicama u mjestu Dobrak, 30-tak kilometara od Srebrenice, obišli majku Salihu Osmanović, onu majku koja je putem medija gledala supruga Ramu kako pod uperenom puškom od strane agresora, doziva sina Nermina da izađe iz šuma i dođe do njega. Pored Rame i Nermina, 6. jula 1995. godine od granete poginuo joj je i mlađi sin Edin.
Nekada je Salihino dvorište bilo puno života. Umjesto dječijih osmijeha i igre, danas samoća i sjećanje na sretniju prošlost. I tako već 26 godine.
Zbog svega što je preživjela “žena stijena” Muhamed i Bego su je odlučili posjetiti a putem društvenih mreža naveli su sljedeće:
-
Pedesetak kilometara od Srebrenice u selu Dobrak živi sama naša majka Saliha. Gledajući prošli bajramski program na medijima zakleo sam se, da ću svaki bajram od sada pa dok budem živ, odnosno dok još budu žive naše majke zijaretiti neku od majki koje nemaju nikog svog. Kada sam reko Begi da mi je nijet da idem, odmah je reko da će ići i on. Ko naš Bego, ne treba mu puno mediti kad su ovakve stvari u pitanju. Sama živi 26 godina, ukopala dvoje evlada, dva sina i supruga. Allaha mi farz je obilaziti non stop majke dok su jos žive, a pogotov za bajram. Jer samo one i dragi Bog znaju kako je njima pogotov za bajrame. Nema djece, nema unučadi, nema ni komšijske djece, slabo ko se vratio, a one jesu. Nema dječije graje, mrtav grad, a mrtva i naša srca. Same žive na mjestu gdje su doživjele najveću ovozemaljsku patnju. Dočeka nas majka ko najrodjenije. I kahva, i serbe, i baklava, i lubenica, i djeci bajramluka. Svima nam podijeli po jedan cvjet srebrenice koji u toku zime sama hekla. Obradova naše hanume sa po par pletenih čarapa koje sama plete zimi. Nudi nam i svog sirčeta, i kukuruznog brašna da ponesemo u Janju. Sad pričam materi kako je bilo, pričam i plačem. Ne može se ispričati, nit’ se može dočarati. Meni današnji dan ne može zamijeniti ni jedno mjesto na ovom svijetu na kojem sam mogao biti. Inače majka Saliha je supruga rah. Rame koji na onom snimku doziva sina Nermina.
-
Molim Allaha da je jos poživi u zdravlju i pameti, navedeno je u opisnim fotografijama i facebook statusu Muhameda Alihodžića.
Hvala Muhamedu, hvala Begi i njihovim porodicama za ovakav čin koji nam svima treba i mora biti primjer da naše majke u Podrinju ne smiju biti zaboravljene. Ugledajmo se ovim postupkom i već narednih dana uradimo isto. One svim srcem i dušom čekaju kada će neko pokucati im na kućna vrata i makar nakratko vratiti toplinu i sjećanje na neke bolje prošle dane.
/E.B.
/FB fotografije