Vrijeme teče sve brže, i odnosi živote u mrak. Ostaje samo sjećanje, a i ono blijedi i nestaje. Zato moramo pričati i pisati, jer neke stvari se ne smiju zaboraviti. Recimo – ubijanje nedužnih, desetine i stotine zločina nad kojima se zvijeri u ljudskom obliku danas iživljavaju, pa kažu kako ubijeni nisu ubijeni, sahranjeni nisu sahranjeni jer, vele, nema grobova, gdje su grobovi? A mogli bi otići do bijeljinskih harema, recimo do harema Lipić u mahali Selimovići, pa makar preko ograde pogledati dva duga reda mezara na kojima se blistaju bijeli nišani, i na svakome od njih ime i prezime i zapis da su to nevine žrtve zločina.
Međi njima su i imena članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, ubijenih u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine, kad su njih dvadeset i dvoje u sred noći iz kuća izvukli pripadnici specijalne policijske jedinice „Pahuljice“, po naredbi s najvišeg mjesta, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i sve ih pobili. Od njih dvadeset i dvoje, bilo je osam žena i sedmoro djece. Najmlađe je imalo samo šest godina.
Da nije ubijen u svojoj šestoj godini, danas bi Ado Sarajlić bio ozbiljan 35-godišnjak, vjerovatno bi imao svoju porodicu, svoju djecu i svoj život. Njegova sestra Alma imala je deset godina, danas bi imala 39. Selma Sarajlić je imala 12, njen brat Zekerijah 16, Edina Sejmenović je imala 19, a njen brat Edin 13 godina. Almir Malagić 18…Danas bi bili odrasli, porodični ljudi. Pucajući u njih, zločinci su ubili i nerođene, i njihovu djecu, i djecu njihove djece. Ubili su budućnost. I niko za taj strašni zločin još nije odgovarao, mada se o njemu sve zna.
Zato moramo da se sjećamo.
U toj noći između 24. i 25. septembra 1992. godine dogodio se najveći pojedinačni zločin u Bijeljini, užasan i zbog broja ubijenih, ali još više zbog izbora žrtava i razloga zbog kojeg je počinjen. Te noći je bijeljinska policija blokirala glavnu ulicu u naselju Bukreš, ulicu koja vodi prema selu Amajlije, nedaleko od Kasarne, a pripadnici specijalne policijske jedinice MUP-a RS, poznatoj pod nazivom «Pahuljice», kojoj su komandovali ministar policije Mićo Stanišić i njegov zamjenik Tomo Kovač i, naravno, Radovan Karadžić, upala je u kuće od broja 154 do broja 160 i podigla, sa spavanja, 22. ukućana, od toga sedmero djece i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. Niko nije čuo galamu. Da li su im rekli da idu u razmjenu ili je strah zaledio riječi na usnama? Poslije je jedan od policajaca koji su čuvali stražu ispričao da se čuo samo krik Amire Sarajlić, kad su ih ubacili u kamion :»Gdje mi je Ado?» A njen mali, šestogodišnji sin Ado, zavukao se bio pod jorgan, nije mogao da se razbudi. Jedan od zločinaca se vratio u kuću, našao malog i donio ga majci. Ona nije znala šta ih čeka. On je tačno znao gdje dijete nosi.
Odveli su ih u Balatun, na obalu Drine, i sve ih pobili. Ujutro su naredili nekima od mještana da leševe pobacaju u Drinu.
Nije teško odgonetnuti zašto je ovakav zločin počinjen. Tog ljeta, prve krvave bosanske godine, zastao je malo proces etničkog čišćenja, Bošnjaci su se ponadali da je najgore prošlo, da će se nadurati. Zločinački um sa vrha piramide zla zaključio je da treba počiniti takav zločin nad onim najnevinijim, koji će sve ostale natjerati na bijeg. Ali, pamet staje pred zamišljenom slikom: porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić, najmirniji ljudi na svijetu, omiljeni u komšiluku i u gradu, žene, djeca, na obali Drine, pod svjetlima farova, mala tijela u koja se zarivaju kuršumi. Da li su ih pobili sve odjednom, ili su neki morali gledati kako im ubijaju djecu? Šta je s ljudima koji su to počinili, mogu li mirno spavati? Mogu li spavati bijeljinski policajci, vodeći ljudi iz domaće policije, iz Državne bezbjednosti, političari koji su sve to odobravali? Niko se od njih nije javio, do danas. Na dvadesetu godišnjicu zločina, 25. septembra 2012. godine, bijeljinski «Preporod» i Dječija ambasada Međaši organizovali su tužni skup i uputili protestno pismo bijeljinskom Okružnom tužilaštvu. Zatim je mala grupa ljudi otišla u Balatun, na mjesto zločina, i bacila 22 ruže u bistru Drinu, za dvadeset i dva pokošena cvijeta. Ni jedan medij u RS nije htio da to zabilježi.
Te noći ubijeni su: Admir i Alma Sarajić, djeca od 6 i 10 godina, njihova majka Amira (otac Sadik Hadžisalihović) rođena 1955. godine i njihov otac Osman (sin Izin) rođen 1956. godine, njegov mlađi brat Senad (1967), otac Izo (Izedin) rođen 1931. i majka Rašida (otac Osman Osmanović) rođena 1920. godine. Uz njih i Derviša Sarajlić (otac Mehmed Hamidović) rođena 1956, Muharem Sarajlić, sin Ćerimov (1952), mala Selma Sarajlić, kćerka Muharemova i Dervišina, rođena 1980. godine (imala je dvanaest godina) i njen brat Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (otac Osman Džafić) rođena 1934., i njena sestra Najla Džafić (1931), koja je te večeri došla da ih posjeti.
Pobijeni su i Sejmenovići : Jusuf (sin Hasanov) rođen 1949, njegova žena Izeta (otac Huso Roćević) rođena 1951. i djeca Edina (1973) i Edin (1979).
I Malagići : Rašid (otac Durmo) rođen 1947, njegova majka Haša (otac Alija), rođena 1926, Rašidova žena Amira (otac Alija Zulčić) rođena 1953, i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Ko je odgovoran za ovaj strašni zločin?
Sjećam se jednog od naših komemorativnih skupova, kakve organizujemo povodom godišnjice zločina. Bila je 2005. godina. Posljednjeg dana jula na šehidskom mezarju Lipić, uz prisustvo velikog broja ljudi, sahranili smo posmrtne ostatke trinaestoro iz ove grupe, nađenih na groblju u Sremskoj Mitrovici. Na toj dženazi ja sam govorio i obećao da zločin nećemo zaboraviti i da ćemo tražiti pravdu, ako treba, i do Sudnjega dana.
Ispisujem ove redove kao zalog za tu zakletvu.
I sjećam se kako je na našem komemorativnom skupu, u prostorijama „Preporoda“, Duško Tomić izgovorio imena svih zločinaca, i onih koji su naređivali, i onih koji su pucali, i onih koji su čuvali stražu, organizovali ili prikrivali zločin. I to pred brojnim TV kamerama, jer smo taj događaj ranije najavili. Kako je rekao, o ovom strašnom zločinu sve znaju Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić-Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić, znaju i ljudi iz bijeljinske policije: komandir Zoran Spasojević, policajci Slobodan Andrić, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac, Jovo Ljubojević, zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik DB-a, znaju i ljudi iz tadašnjeg vrha SDS-a. Pogotovo znaju oni koji su pucali, pripadnici jedinice «Pahuljice» kojom je komandovao kasnije ubijeni Duško Malović: Peđa Bartula, Malovićev zamjenik, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.Većina njih živi danas u RS-u (Sokolac). Ja sam to objavio u knjizi „Majstori mraka“ prvi dio, davne 2007. godine. U vrijeme zločina važnu ulogu u bijeljinskoj policiji imao je i Predrag Ješurić, a pokojni Branko Stević je bio načelnik MUP-a. U to vrijeme u Bijeljini su bili i Centar javne bezbjednosti, i sjedište MUP-a RS-a, Regionalni centar Državne bezbjednosti i Specijalna brigada MUP-a. A svi su oni dobro znali šta rade.
U obimnom dokaznom materijalu za ovaj slučaj nalaze se i dva saopštenja koja sam objavio u «Majstorima mraka». Prvo je saopštenje Srpske radikalne stranke (četnika) objavljeno na Radio-Bijeljini, neposredno nakon zločina. U tom saopštenju Mirko Blagojević i njegovi četnici otkrivaju šta se sve dogodilo i traže da se sprovede istraga i da se pred lice pravde dovedu nalogodavci i izvšioci ovog zločina (koji su, pred prijetnjama bijeljinskih četnika, pobjegli helikoperima MUP-a na Pale). Drugo je saopštenje bilo tajno, potpisao ga je Tomislav Kovač u ime MUP-a RS, i njime se osuđuju bijeljinski četnici što su otkrili ovaj zločin, jer to nanosi štetu srpskom narodu. Da, osuđuju se oni koji su sve otkrili, ali ne i oni koji su to počinili.
A kad su nestale porodice iz kuća u Bukrešu, na vrata su zakačena obavještenja koja glase: » KUĆA IZUZETA za potrebe radnika Ministarstva unutrašnjih poslova», s pečatom i potpisom. Treba li neki jači dokaz o tome ko je pobio ukućane?
Uz to, kako se čulo, u jednu od kuća odmah se uselio Stevo Bokarić, visoki policijski dužnosnik.
Duško Tomić je o svemu obavijestio sve sudske instance i sve političare koji su po dužnosti morali nešto učiniti. Ali, nisu učinili ništa, od te 2005-te do danas. Ja sam to objavio u knjizi još 2007. godine. Godinama je ovaj slučaj skupljao prašinu u ladicama tužilaca koji se smjenjuju na predmetu, i tek u posljednje vrijeme istraga je krenula. O tome se sve zna, odavno se znaju i imena svih učesnika u zločinu, ali ništa se još ne dešava. Mnogi zločini počinjeni u Bijeljini već su zataškani, Vojkan Đurković i dalje se šepuri po gradu, i pored hiljada svjedoka njegovih nedjela, na ulicama i dalje redovno viđamo one koji su nas odvodili iz kuća, ubijali, pljačkali, ponižavali. Čak i kad su istrage obavljene, rezultata nije bilo. Sjećam se kako mi je ovdašnji tužilac, inače Bošnjak, rekao kako izjava jednog policajca, napisana i potpisana, da je on odveo iz kuće ubijenog mladića, nije za njega dovoljan dokaz. Sud je za logor smrti u Batkoviću utvrdio da tu niko nije kriv, kao da je odvođenje civila, premlaćivanje, slanje na prisilni rad i ubijanje – najnormalnija, legalna djelatnost. Majka Živana Delić, kojoj su ubili sva tri sina i muža (a zna se tačno ko ih je odveo) nedavno je umrla, pomrli su i mnogi drugi koji su sve do zadnjeg časa čekali pravdu, ali je nisu dočekali. Ni svi ubijeni još nisu našli svoj mezar, a mi i dalje moramo da trpimo one koji pljuju i gaze naše suze, našu krv, naše patnje.
Zato se moramo sjećati i zapisivati, da se ne zaboravi. Da se nikad ne zaboravi. Zbog nas i onih kojih više nema. Čini se da nam, bar za sad, ne ostaje ništa drugo.
Izvor: Preporod Bijeljina
Piše: Jusuf Trbić
Podrinjemedia.ba