Iako nikada nije planirala otići iz Bosne i Hercegovine, profesoricu Amelu Isanović je upravo ljubav prema svemu što naša zemlja jeste odvela put Švedske gdje živi i radi posljednjih sedam godina. Ova profesorica bosanskog jezika i književnosti i tamo ima priliku da radi u struci. U geteborškim srednjim školama predaje bosanski kao strani, odnosno maternji jezik djeci koja su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a kreativne ideje koje je realizirala u našoj zemlji i danas su važni projekti na polju očuvanja identiteta i bosanskog jezika.
Početkom rata Amela Isanović je iz Kozluka kod Zvornika izbjegla u Tuzlu. Završila je Pedagošku akademiju i prije nego što je i mislila, počela je raditi. U tuzlanskim školama se smanjio broj nastavnika, a naglo povećao broj djece. Naročito su joj u sjećanju ostale sadržine tekstova djece sa kojima je radila u izbjegličkim centrima. Shvativši da je zadatak nastavnika ne samo da podučava, nego da kroz obrazovanje i pedagoški rad sačuva djetinjstvo djeteta, igre, snove, vjeru u život i ljude i da sve to sačuva od potpunog rasula, već tada je sa nastavnicima Male izbjegličke škole „MIŠ“ počela raditi dosta toga van učionice, na organizaciji koncerata, radionica, vannastavnih aktivnosti.
„Već tada sam shvatila da djeca efektivnije uče kroz igru i interakciju i to je na neki način trasiralo moj rad i u budućnosti, i na tom tragu sam ostala sve do danas. Na jesen ’95. sam radila u Tinji, s djecom koja su došla u egzodusu iz Srebrenice, a u januaru ’96. sam već bila u Sanskom Mostu (grad koji je nakon oslobođenja vapio za nastavničkim kadrom) i tamo radila s djecom koja su osjetila sav užas rata sanske doline, pa i srednje Bosne i Travnika. Danas, kada razmišljam o tim danima, (a i kada čitam poruke koje evo i poslije 15-20 godina dobijam od njih, moje djece), znam da je moja posvećenost pozivu, moja trostruka ljubav prema knjizi, djeci i podučavanju, uspjela obojiti njihove svjetove vedrijim bojama“, priča profesorica Amela Isanović za Hrvatski glasnik.
Već tada je počela s dramskim sekcijama, pisala je sama scenarije, a u dramske tekstove ugrađivala dječija iskustva i snove. Tim tekstovima probijala je zidove nastale zbog trauma, ali im pružala i onu razigranost koja se nije mogla osjećati u poslijeratnom periodu. Dramski prikazi su uvijek imali velikog uspjeha u javnosti.
„Uvijek smo zauzimali neko od prvih mjesta na takmičenjima. Nije bilo teško uočiti da djeca imaju potrebu za takvim izrazom, ali i da ima onih koji (često zbog ratnih trauma) imaju poteškoću da se izraze iako bi to htjeli. To je učinilo da se počnem baviti lutkarstvom. Ta ljubav traje i danas. U međuvremenu je nastalo dosta lutkarskih tekstova, mnogo predstava, dvije stručne knjige o primjeni lutkarstva u nastavi i terapeutskom radu s djecom.“
Nikada se zapravo nije udaljila od podučavanja. Sve vrijeme radila je i u učionici, predavala bosanski jezik i književnost pronalazeći načine da nastavu učini interaktivnom i efektivnom. 2007. godine se s mužem vratila Tuzlu gdje se posvetila osobnoj naobrazbi i upotpunila svoje obrazovanje zvanjem profesorice književnosti, a onda i magistrice (s master radom u oblasti povijesti jezika).
„Sve ovo je moju pažnju i djelovanje usmjerilo na jačanje svijesti o važnosti maternjeg jezika, tako da sam 2012. kreirala jedan projekat Dan maternjeg jezika koji i dan-danas živi i realizira se u svim školama TK, a i na području BiH. Na koji sam posebno ponosna, moram priznati. Neki od projekata koji su ostavili traga je i S knjigom na maturu (akcija poklanjanja knjiga potpljenim bibliotekema), pa Književni bal pod maskama (u povodu mjeseca knjige), Dan Povelje Kulina bana“, podsjeća profesorica Isanović.
Iako o odlasku iz Bosne i Hercegovine nikada nije razmišljala, prilika koja se pružila 2015. godine, a nadovezivala se na njen dosadašnji rad, ponukala je Amelu Isanović da život nastavi u Švedskoj, gdje danas predaje bosanski jezik u geteboškim školama.
„Ako vam kažem da sam se 1992. godine u oktobru mjesecu (kad se bježalo iz Bosne glavom bez obzira), na opće protivljenje mojih roditelja, i nakon samo 12 dana boravka u Austriji, vratila u ratnu Tuzlu, to će uveliko dati odgovor na pitanje, jesam li ikada planirala otići iz Bosne i Hercegovine. Ne! Nisam planirala. Nisam željela. Smatram da sam bila upravo tamo gdje trebam, i ništa ne bih promijenila. Upravo sada smatram da sam tamo gdje trebam biti, iako nisam u domovini. 2013. godine sam kao nastavnica edukatorica od Tife Osmanbegović, odgovorne osobe za organizaciju Konferencije nastavnika bosanskog jezika u Geteborgu, dobila poziv da na toj konferenciji održim predavanje i radionicu za nastavnike bosanskog iz cijele Švedske. Tako je i bilo. Isti taj poziv je stigao i sljedeće godine, ovaj put za Stokholm. To što sam radila i radim bilo je zanimljivo i prihvaćeno tako da je taj moj rad i angažman bio put i preporuka za radno mjesto na kojem sam danas. Danas predajem bosanski jezik kao strani jezik u geteborškim srednjim školama, podučavam djecu bosanskome jeziku, ali ih istovremeno podučavam svemu što jača njihov identitet, njihovu povezanost s Bosnom i Hercegovinom, svemu što čini da BiH ostane njihova domovina kojoj će se vraćati, koju će voljeti i sutra, kao evropski građani ili dužnosnici, podržati, pomoći i ojačati je.“
Za Švedsku Amela Isanović kaže da je jezično kraljevstvo i kraljevstvo po mjeri djeteta. Djeci je omogućeno potpuno besplatno školovanje, a to znači besplatni udžbenici, pomagala, besplatno studiranje, gradski prijevoz, hrana u školi, izleti… U Švedskoj je u obrazovni sustav uključeno oko 200 jezika, u Geteborgu je riječ o oko 80 jezika. Pri tome, djeca ne uče samo maternji jezik, program predviđa da djeca uče o svom identitetu, da uspoređuju kulture, prepoznaju zajedničke vrijednosti.
„Ovo je samo jedan od segmenata koji pokazuje koliko je obrazovni sistem uređen i drugačiji od našeg. Naravno, ovakav sistem jako puno opterećuje švedski budžet, ali studije pokazuju da višejezična djeca pokazuju bolje rezultate u svim segmentima obrazovanja i napretka. Ulaganjem u maternji jezik, ulažu u budućnost Švedske. Zato i sam švedski jezik zauzima toliko prostora u nastavi. Djeca uče, da bi primijenila znanje, da bi upoređivala, mijenjala, zaključivala (npr. kada uče i Marsalovom planu, ne uče fakte nego šta je bio uzrok, koje su posljedice i rezultati). U našem obrazovnom sistemu još uvijek faktografsko zapamćivanje uzima previše energije i šteti individualnosti. S druge strane, ja kao nastavnik imam ciljeve i centralni sadržaj koji je definiran od Ministarstva obrazovanja, ali i punu slobodu da u okviru tih ciljeva biram sadržaje, tekstove, teme na kojima ću raditi. Ocjena iz maternjeg jezika ulazi u prosjek i boduje se pri upisu na fakultet.“
Iako je većina djece kojoj profesorica Amela Isanović predaje bosanski jezik rođena u Švedskoj i vrlo vjerojatno nikada neće živjeti u Bosni i Hercegovini, kaže da sustav i pravila koja su tamo na snazi omogućavaju i daju im prostora da požele učiti maternji jezik.
„Oni koji ne poznaju rad nastavnika maternjeg jezika, smatraju da dijete može komunikaciju naučiti i kod kuće. I da, to stoji. Ali na našim časovima djeca uče o turizmu, običajima, vrijednostima bosanskohercegovačkog društva. Imaju priliku upoznati poznate bh.ličnosti, sport, turizam, kulturu, umjetnost. Upravo zbog svega toga mogu reći da je interes veliki. U Geteborgu imamo više od 600 učenika. Više od stotinu njih uči bosanski i u srednjoj školi kao moderni (strani) jezik. Kada govorimo o povratku u BiH, zanimljivo je, ali mi, oni, njihovi roditelji nismo u cijelosti nikad ni otišli. Pogledajte, kada na početku školske godine srećem nove učenike, obično tražim da se predstave. Nebrojeno puta sam čula „Ja sam rođen u Geteborgu, živim ovdje, a inače sam iz Sarajeva/Banja Luke, Stoca/Srebrenice/ Gackog…“Tom njihovom rečenicom budem tako dirnuta. Ona pokazuje da smo mi neraskidivo vezani za domovinu, da ćemo joj se uvijek vraćati i da će oni u budućnosti koja će se vjerovatno odvijati u Švedskoj i dalje raditi za dobrobit Bosne i Hercegovine. Svako na svoj način.“
E.A.