Tekst: Lamija Grebo
Dok se pripremaju da obilježe dan sjećanja na ubijene i nestale u Foči, raseljeni i malobrojni povratnici i dalje se bore za spomenik koji bi na mjestima zlostavljanja i silovanja odobrile lokalne vlasti. Za njih bi ta odluka bila znak početka zvaničnog suočavanja s bolnom prošlošću 31 godinu od zločina.
Šefaik Zuko je do 1992. godine, kao socijalni radnik, u fočanski zatvor dolazio poslom jednom sedmično. A onda je u aprilu 1992., na početku rata u ovom gradu, u njega zatvoren na duže od pet mjeseci, zajedno sa stotinama drugih sugrađana. Prva ispitivanja zatvorenika su “završavala miroljubivo”. Ali to se s vremenom promijenilo i ispitivanja su prerasla u zlostavljanja. Šefaik je tri puta odvođen na razgovore. Posljednji je bio najgori.
“Tu je bilo prvo moje fizičko maltretiranje i zlostavljanje – udarci, padanje sa stolica, udaranje nogama, rukama, i ponovo vraćanje u samicu”, prisjeća se on.
Ispitivanja su se dešavala pretežno u noćnim satima, i za odlazak i povratak je, kaže Šefaik, trebala hrabrost. Osim hrabrosti, na sebe su oblačili više slojeva odjeće kako bi umanjili bol od udaraca.
U fočanskom zatvoru služila su se tri obroka, ali Šefaik kaže da su to bili očajni obroci od kojih se niko nije mogao najesti. Kada je izašao iz logora, imao je svega 49 kilograma.
U međuvremenu je u Foči završeno političko i vojno preuzimanje općine koje je počelo u aprilu 1992. godine. Muškarci i žene razdvajani su i prebacivani na razna mjesta zatočenja, poput škola i fočanskog zatvora, gdje su bili izloženi silovanju i drugim ponižavajućim vrstama torture.
Iz Udruženja žrtava rata “Foča 92-95” navode da ne postoji zvaničan broj silovanih žena na području Foče, ali da njihovi podaci pokazuju kako je najmlađa žrtva silovanja imala 11, a najstarija 70 godina.
Zehra Murguz imala je 27 godina kada je počeo rat i živjela je u naselju Krivaja iznad Čohodar mahale u Foči. U njeno sjećanje zauvijek je ostao urezan 15. august 1992. godine, kada je na vrata porodične kuće pokucao njihov prvi komšija.
“Pošto moja svekrva nije htjela da otvori, on je nasilno odvalio vrata, ušao naoružan od glave do pete, i sviju nas je skupio u dnevni boravak. Tada počinje agonija. Prvo nada mnom, a kasnije na moje oči ubija svekra, svekrvu i zaovu”, prisjeća se ona.
Zehra je uspjela pobjeći i sakriti se u blizini, odakle je vidjela kada je komšija zapalio kuću, u kojoj su izgorjela tijela njenog svekra, svekrve i zaove. Njen muž je ranije te godine odveden u zatvor. Za njegovim posmrtnim ostacima Zehra još uvijek traga. Čini se da jednako bolno doživljava i traganje za djevojčicom od 12 godina.
“Djevojčica od 12 godina je dovedena u sportsku salu ‘Partizan’ s majkom, s lutkicom u ruci, gdje je silovana više puta, čak i na oči svoje majke, gdje je molila majku da joj pomogne, ali, nažalost, majka nije bila u prilici da joj pomogne. Ta djevojčica je prodavana. I danas joj se gubi svaki trag”, kaže ona.
Šafaik je govorio i o sudbinu Mustafe Kolugije.
“Dobro se sjećam da je bilo blizu 12 sati naveče, škripa vrata se čula, nije bilo struje, ušla su tri čuvara, upalili su baterije i rekli su samo: ‘Kuloglija Mustafa.’ On je rekao: ‘Ja sam.’ Imao je naočare, imao je sat, imao je jedan ekser, uvijek je to kačio [stvari] kada ide da spava, iznad glave. Sve je to stavio gore, sišao, počeo se oblačiti i oni su mu rekli: ‘Neće ti to trebati’”, govori Zuko i pravi kratku pauzu.
Prisjeća se da je, u prostoriji u kojoj je bilo skoro 70 zatvorenika, vladala potpuna tišina kada je Kuloglija upitao da li će mu halaliti. Šefaik danas vjeruje kako je svaki zatvorenik to uradio u sebi, ali kaže da to niko nije rekao naglas.
“Fehim, čuveni moler iz Foče, silazi s kreveta i u onoj tišini izgovara, ječi soba: ‘Halalosum, Mustafa Kuloglija.’ Njega vode, zatvaraju vrata, pet minuta čujemo jauke, udaranja, vrisku, i Mustafa se nije vratio. Samo je neko progovorio u sobi: ‘Ode naš Kula.’ Niko više nije nastavio spavati, svi smo sjedili na krevetu, očekivali ko je sljedeći”, kaže on.
Zatvorenici koji su bili na višim spratovima fočanskog zatvora pričali su, kako kaže, da su tokom noći čuli bacanje ljudi u Drinu, odnosno pljuskove vode. I danas se smatra da ova rijeka krije tijela mnogih nestalih Fočaka, kojih je, prema Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, skoro 500, dok podaci udruženja žrtava govore o više od 600 nestalih.
Preživjeli i njihove porodice već 30 godina pokušavaju obilježiti mjesta na kojima su se strašni zločini desili njima, njihovim najmilijim i drugim sugrađanima. Kako kažu, još uvijek bezuspješno jer lokalne vlasti nemaju razumijevanja za njihove molbe.
Danas Šefaik i Zehra posjećuju Foču svake godine, ali više tamo ne žive.
Kada ode u Foču, Zehra tamo, kako kaže, više ne osjeti duh života kakav pamti, niti joj grad miriše kao nekada. Još uvijek osjeti tišinu i bol. Ona smatra da se proces pomirenja može desiti kada ljudi i vlasti promijene svijest i djeca u školama počnu učiti o onome što se desilo.
Povratnici, ali i žrtve zločina koje se nikada nisu vratile u Foču svakog augusta obilježavaju dan sjećanja na ubijene i nestale na Karlovom mostu. Ove godine obilježavanje je planirano za 13. august.
/Detektor.ba