13.1 C
Janja
Subota, 27.04.2024.
NaslovnicaAktuelnostiBiHVojnici i policajci 30 godina izbjegavaju odgovornost za ubistva u okolini Ključa

Vojnici i policajci 30 godina izbjegavaju odgovornost za ubistva u okolini Ključa

PAYPAL donacija

Poštovani,

Vašom donacijom pomažete i unapređujete rad TV Podrinje.

Hvala Vam.

Uprkos identifikovanju u svjedočenjima preživjelih i potpisima na dokumentima korištenim tokom haških postupaka za ubistva više od 200 ljudi u julu 1992. godine, među kojima je i četveromjesečna beba, najmanje tri pripadnika 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srspke (VRS) te pripadnika Stanice milicije u Sanici, nikada pred domaćim sudstvom nisu odgovarali za ovaj masovni zločin u Biljanima kod Ključa.

Milan Tomić danas se ne želi prisjećati niti pričati o događajima u Biljanima 10. jula 1992. godine, gdje se prije tri decenije našao kao komandir stanice milicije iz nedalekog mjesta. U danu u kojem je ubijeno više od 200 ljudi, potpisao je službenu zabilješku o akciji čišćenja terena, lokaciji zatvaranja i obezbjeđivanju zarobljenih. U njoj se ne spominju ubistva, ali se akcija opisuje uspješnom.

Njegova bilješka je korištena kao dokaz na suđenjima u Haagu, tokom kojih su neki od svjedoka navodili da su ga vidjeli u blizini škole u kojoj su se dešavala ubistva, ali sam Tomić nikada nije bio procesuiran.

Ne osjećam se krivim ni odgovornim, rekao je Tomić koji je odbio zvanično razgovarati o događajima iz jula 1992. godine.

Izvor: MKSJ

Do sada je za ubistva u Biljanima pred domaćim sudovima – na sedam godina zatvora – osuđena samo jedna osoba, dvije osobe su oslobođene odgovornosti, a jedna osoba je, nakon optuženja, preminula.

Materijalni dokazi, koji se odnose isključivo na Biljane, su oskudni, ali su – uz svjedočenja preživjelih – bili dovoljni Haškom tribunalu da utvrdi činjenice o zločinima.

U presudama bivšim policijskim funkcionerima Republike Srpske, Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, ali i Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, stoji da su srpska vojska i “Beli orlovi“ pretražili krajem maja 1992. godine Biljane u potrazi za oružjem, ali da ono – prilikom tog pretresa – nije pronađeno, kao i da je selo pretraživano krajem juna iste godine.

U nekoliko haških dokumenata, na kojima se zasnivaju neke od pet presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), navedeno je da su jedinice 17. lake pješadijske brigade VRS-a iz Ključa, kao i pripadnici Stanice milicije iz Sanice, učestvovali u “blokadi, pretresu i čišćenju terena u Biljanima”, dok preživjeli iz ovog mjesta pričaju da su okosnicu činile 17. brigada iz Ključa, Sanački bataljon i njegova Treća četa, te rezervni i civilni sastav policije iz Sanice.

Magbula Mešanović kaže da je uložila mnogo napora kako bi pomogla tužiocima da dođu do odgovornih za smrt njenog 21-godišnjeg sina Admira – studenta druge godine Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu i supruga Hajrudina – učitelja u osnovnoj školi u Biljanima. Posljednji put ih je vidjela u jutarnjima satima 10. jula 1992., kada su vojnici zalupali na vrata porodične kuće u zaseoku Mešanovići.

“Skočila sam i otvorila prozor, vidim – momci. Kažu: ‘Muški van’“, prisjeća se i opisuje kako je njen muž brzo izašao, a sin je tražio čizme jer je mislio da će biti zatvoren na Manjači. I taj njegov pogled u mene nikada ne može čovjek izbrisati”, – prisjeća se ona i dodaje kako je nedugo nakon toga počela pucnjava i da je sa drugim maloljetnim sinom s prozora gledala ubistvo komšije Smaila Mujezinovića.

Kaže da ni danas ne zna gdje su ubijeni njen sin i suprug, koji su ekshumirani iz masovnih grobnica nakon rata.

U Biljanima je, prema presudama Haškog tribunala, 10. jula 1992. ubijeno oko 200 ljudi koje su pripadnici vojske i policije prethodno zarobili i odveli od njihovih kuća, a među žrtvama su bile žene, stari ljudi i četveromjesečna beba.

U presudi Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu Glavnog štaba VRS-a, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog i zbog zločina počinjenih u Ključu, navodi se da su neka ubistva izvršena u školi u Biljanima ili oko nje, a druga nakon što su zatočenici autobusima odvedeni iz škole.

Svjedok RM-010 je na suđenju Mladiću ispričao kako je vojno sposobnim muškarcima naređeno da se okupe na obližnjoj livadi, nakon čega su provedeni do škole u Biljanima gdje su, prema njegovim riječima, ubistva počela već u dvorištu škole, prije nego što je većina zarobljenih – kroz špalir vojnika koji su ih tukli – sprovedena do autobusa, kada im je rečeno da će biti odvedeni na razmjenu zarobljenika u Ključ.

Autobus se, prema njegovom svjedočenju, ubrzo zaustavio i srpski vojnici izveli su prvo četvoricu, zatim još četvoricu Bošnjaka, među kojima je bio i RM-010.

“Dvojica vojnih policajaca odvela su nas do jedne kuće, a prvog među nama čuo sam kako kaže: ‘Majko mila, šta je ovo?’ Osjetio sam cijev na leđima. Vidio sam četiri tijela ispred, u travi. Počeli smo da bježimo, a oni su zapucali. Besim, ispred mene, pao je sa dvije velike rupe na leđima. Meni su noge klonule i pao sam pored njega”, ispričao je svjedok, dodavši da je kasnije otpuzao u šumu i pobjegao.

Uništene kuće u Biljanima. Izvor: MKSJ

Tokom svjedočenja, RM-010 je rekao da je na livadi, gdje su najprije okupljeni muškarci, vidio Marka Samardžiju, jedinu osobu koju je Sud Bosne i Hercegovine osudio na sedam godina zatvora zbog zločina u Biljanima.

Marko Samardžija je proglašen krivim u svojstvu komandira Treće čete Saničkog bataljona u 17. lakoj pješadijskoj brigadi da je, sa svojim podređenim vojnicima, do škole u Biljanima sproveo grupu bošnjačkih civila gdje su predati “njemu nepoznatom policijskom vodniku, nakon čega su zatvoreni u prostorije škole”.

Državno tužilaštvo je kasnije optužilo nedostupnog Dragu Samardžiju, bivšeg komandanta 17. lake pješadijske brigade, za zločin protiv čovječnosti na području Ključa, između ostalog i za napad na Biljane, ali postupak protiv njega nikada nije počeo i on je 2021. preminuo u Srbiji.

Prema “naređenju za dalja dejstva” od 9. jula 1992., koje je potpisao Drago Samardžija, Drugom bataljonu 17. lake pješadijske brigade – ojačanim izviđačkim vodom, odjeljenjem Vojne policije i vodom milicije – dat je zadatak da izvrši blokadu, pretres i čišćenje terena u rejonima Donji Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Osmanovići i Brkići.

Službena zabilješka Stanice milicije u Sanici, koju je 10. jula potpisao komandir Milan Tomić, navodi da ga je komandant bataljona u Sanici, Jovan Kevac, obavijestio kako će “njihove jedinice izvoditi operaciju čišćenja terena na području sela Gornji i Donji Biljani” i kako je potrebno da se u akciju uključe radnici milicije iz ove stanice.

Prema dokumentima i svjedočenjima, Sanički bataljon je drugi naziv za Drugi bataljon u 17. lakoj pješadijskoj brigadi, čiji komandant je bio Jovan Kevac. On, za razliku od svog podređenog Marka Samardžije i nadređenog komandanta brigade Drage Samardžije, nikada nije optužen za zločine u Biljanima.

Međutim, Haško tužilaštvo je na istom ročištu ustvrdilo da su zločin u Biljanima počinili pripadnici bataljona pod komandom Kevca i kako je on prešutio da je bio zapovjednik te jedinice, kako bi izbjegao odgovornost, što je on negirao.

Kevac je još tada izjavio da je Marko Samardžija predvodio “četu u formiranju” i da nije bio pod njegovom komandom, iako su bili u kontaktu tokom operacije u Biljanima. Prema informacijama Biljančana koje su novinari posjetili, Kevac se nalazi na području Srbije.

Službena zabilješka Stanice milicije u Sanici, osim što navodi da će bataljon pod komandom Jovana Kevca vršiti akciju čišćenja terena, navodi i da policijske snage trebaju organizovati preuzimanje vojnih zarobljenika na lokalitetu koji vojska odredi.

Milan Tomić, komandir Stanice u Sanici, u zabilješci navodi kako je prihvat planiran u školi u Biljanima, da je dobio pomoć Interventnog odjeljenja manevarske jedinice SJB Ključ i, sa svojih desetak policajaca, vršio obezbjeđenje mosta na rijeci Sanici i obližnjem punktu, a “sve s ciljem da se onemogući pljačka i druge nezakonite radnje tokom izvođenja vojnih operacija”. Milicija je, kako se navodi, bila u stalnoj vezi s organima vojne vlasti i dogovoreno je da se iz Ključa pošalju dva autobusa za prijevoz zarobljenika, što je i učinjeno. Svjedoci su kasnije u sudnici govorili kako su vidjeli Tomića u blizini škole i u samoj školi, a među njima je i KDZ-075, koji je u izjavi na suđenju Karadžiću naveo da su muškarci dovedeni u učionicu, nakon čega je napravljen spisak imena.

Tomić se, prema saznanjima Biljančana, također nalazi u Srbiji.

Biljani i Sanica danas. Foto: BIRN

Zamjenik komandira Stanice milicije u Sanici, Mihić, te još jedan rezervni policajac, kako se navodi u presudi Karadžiću, su 45 minuta popisivali imena zarobljenih u učionici i izašli, a Mihić se nakon 20-30 minuta vratio i počeo prozivati po deset imena koji su izlazili iz učionice, poslije čega su zatočenici svaki put čuli rafal iz automatskog oružja.

“Isto se ponovilo nekoliko puta, a u učionici je zavladala panika. Kada je na mene došao red, izveden sam kroz kordon policajaca, koji su nas tukli nogama, palicama i lancima do autobusa. Kad je autobus bio pun, čuo sam da neko pita: ‘Šta ćemo s preostalima?’ i glas koji odgovara: ‘Jedan autobus je dosta, pobijte ih sve’”, izjavio je na suđenju Karadžiću svjedok KDZ-075.

“Poveli su nas ka jednoj kući u kojoj je bio kafić. Vidjeli smo leševe četvorice koje su izveli prije nas, a onda su zapucali. Pao sam i pravio se da sam mrtav. Čuo sam kako ubijaju druge. Autobus je otišao, a rafali su se čuli po cijelom selu”, izjavio je KDZ-075 i dodao da su kasnije tog dana “došli kamioni i mašine, a kupljenje leševa je trajalo cijelu noć.

Tijela 15-ak ubijenih Biljančana su nedugo nakon rata pronađena u jednoj od prvih otkrivenih masovnih grobnica u BiH, na lokalitetu Crvena zemlja. U jesen 1996. je iz jame Lanište 1 ekshumirano još 188 tijela za koja je identifikacijom utvrđeno da su 10. jula 1992. odvedeni od svojih kuća, kaže Amor Mašović, bivši Član kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.

Mašović kaže da su izbacivali smeće i spustili se na dubinu od oko 18 metara, gdje je pronađen novi sloj žrtava i, u tom drugom sloju, bilo je dodatnih 111 tijela. Pronašli su i cuclu bebe za koju su znali da je – zajedno sa bratom, četverogodišnjim Almirom, majkom Besimom i sa još članova Džaferagić – ubijena u Biljanima 10. jula 1992. godine.
Osim Marka Samardžije, koji je bio nastavnik u školi u Biljanima, za ovaj zločin se sudilo nekadašnjem komandantu odbrane grada, Marku Adamoviću, te bivšem komandantu Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane, Bošku Lukiću. Međutim, iako su osuđeni za zločin protiv čovječnosti u Ključu na 20, odnosno 12 godina zatvora, za napad na Biljane su oslobođeni, jer navedeni događaji izlaze iz vremenskog okvira za koji je utvrđena njihova krivica.

Za Lukićem je raspisana potjernica jer se nalazi u grupi osuđenih koji se nisu javili ili nisu pronađeni na adresi prije upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, dok se na početku, skupa s njim i Adamovićem, sudilo i Vinku Kondiću, koji je bio načelnik SJB Ključ, ali je zbog smrti optuženog postupak obustavljen.

Do sada je u ovom predmetu saslušano oko 100 svjedoka.

Uprkos informacijama o saslušanju tolikog broja svjedoka i postojanju predmeta protiv više osoba, preživjeli i članovi porodica ubijenih ne kriju ogorčenje radom sudstva i činjenicom da je – 30 godina od ovog zločina – osuđena samo jedna osoba.

A procesuiranje bi, prema Hodžićevim riječima, značilo mnogo za porodice jer se, možda, ubice očeva, braće i radnih kolega šetaju Biljanima, a dosta majki je preminulo čekajući i osluškujući vijest o procesuiranju.

/detektor.ba

Najnovije vijesti