Od Ebu Abdullaha Džabira ibn Abdullaha Ensarije, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek upitao Allahova Poslanika, alejhis-selam: “Šta misliš, ako budem samo klanjao propisane namaze, postio ramazan, radio ono što je dozvoljeno, a klonio se onog što je zabranjeno i ne budem ništa više od toga radio, da li ću ući u Džennet? ‘Da’, odgovori mu Poslanik, alejhi-selam.” (Muslim, 15)
Prenosi se da su neki od selefa, među kojima su i Ibn Mesud i Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u komentaru ovog ajeta, rekli: “Oni se pridržavaju Knjige i ne prelaze ono što ona dozvoljava ili zabranjuje i nikako ne izvrću smisao zabranjenog i dozvoljenog.”
Predmetni hadis jasno upućuje na to da će onaj koji bude izvršavao vjerske obaveze i bude se klonio zabrana ući u Džennet. Hadisi koji govore o tom značenju dostigli su stepen tevatura ili su blizu njega.
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki beduin rekao: “Allahov Poslaniče! Uputi me na djelo koje će me, ako ga se budem pridržavao, uvesti u Džennet.” Poslanik mu reče: “Robuj Allahu i ne pridružuj Mu ništa; redovno obavljaj propisane namaze; udjeljuj obavezni zekat i posti ramazan.” Tada beduin reče: “Tako mi Onoga Koji te je poslao s Istinom, neću tome ništa dodavati, a ni oduzimati.” Kada je otišao, Vjerovjesnik, alejhi-selam, reče: “Koga raduje da vidi stanovnika Dženneta neka pogleda u ovog čovjeka.”‘ (Muslim, 14.)
U dva Sahiha prenosi se od Talhe ibn Ubejdullaha, radijallahu anhu, da je neki beduin raščupane kose došao Poslaniku, alejhis-selam, i upitao ga “Allahov Poslaniče! Obavijesti me šta mi je Allah od namaza propisao?” “Pet dnevnih namaza, osim ako ti želiš klanjati nafiiu”, reče mu Poslanik. Ovaj ponovo upita: “Obavijesti me šta mi je Allah propisao od posta?” “Mjesec ramazan, osim ako ti želiš postiti nafilu”, odgovori Poslanik. “Obavijesti me šta mi je Allah propisao od zekata…” Zatim ga je Poslanik, alejhis-selam, obavijestio o načelima islama te je ovaj na kraju rekao: “Tako mi Onoga Koji te je počastio Istinom, niti ću ikakvu nafilu dodati tome, a niti ću izostaviti bilo šta od onoga što mi je Allah propisao.” Allahov Poslanik, reče: “Spasio se ako je bio iskren” ili “Ući će u Džennet ako je bio iskren.” (Buhari, 1/106. i Muslim, 11.)
Namjera spomenutog beduina je bila da on pored propisanih namaza, zekata posta i hadža neće činiti više nikakve nafile te vrste a ni u kom slučaju to ne znači da on neće izvršavati nikakve druge islamske obaveze.
Spomenuti hadisi ne spominju izbjegavanje zabranjenih stvari, jer je pitalac pitao o djelima koja uvode onog ko ih bude radio u Džennet.
Ova su djela uslovi za ulazak u Džennet. To znači da upražnjavanje zabranjenih djela može biti prepreka za to.
Na to upućuje hadis kojeg bilježi imam Ahmed od Amra ibn Murre el-Džuhenija, radijaliahu anhu, a u kojem stoji da je rekao:
“Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, alejhis-selam, i upitao ga: ‘Allahov Poslaniče! Svjedočim da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha i da si ti Njegov poslanik, klanjam pet dnevnih namaza i udjeljujem zekat na svoj imetak a i ramazan postim.’” Allahov Poslanik, alejhis-selam, reče: ‘Ko umre pridržavajući se toga, na Sudnjem danu će biti ovako u društvu s vjerovjesnicima, pravednicima i šehidima’ i sastavi između kažiprsta i srednjeg prsta’ – ‘ukoliko nije bio neposlušan roditeljima.”” (Ibn Huzejme, 2212.)
Prenesena su neka predanja u kojima se ustrojava ulazak u Džennet na osnovu izvršavanja nekih od spomenutih djela, kao npr. namaza. “Ko obavlja namaze u propisano vrijeme, Allahova je obaveza da ga uvede u Džennet.” (Ebu Davud, 425.)
“Ko bude klanjao berdejni, tj. sabah i jaciju ući će u Džennet.” (Buhari, 2/52. i Muslim, 635.)
U nekim vjerodostojnim hadisima spominje se da činjenje nekih velikih grijeha sprečava ulazak u Džennet, kao npr. u slijedećim hadisima: “Neće ući u Džennet onaj ko bude prekidao rodbinske veze.”;'(Buhari, 10/415. i Muslim, 2556.) “Neće ući u Džennet onaj koji u svom srcu bude imao koliko trun oholosti.”‘(Muslim, 91.)
Ovdje se mogu navesti i hadisi u kojima se govori da će se dužniku zabraniti ulazak u Džennet sve dok ne vrati dug. Sve su to zabrane ulaska u Džennet. Na osnovu toga objelodanjuje se značenje hadisa koji uvjetuju ulazak u Džennet na osnovu samog postojanja tevhida (obožavanja samo Allaha).
U dva Sahiha prenosi se od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Ako čovjek iskreno posvjedoči da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha i do svoje smrti istraje na tome ući će u Džennet.” “Upitah: ‘Pa i da je bludničio i krao!? Poslanik odgovori: ‘Pa i da je bludničio i krao!’ To je ponovio tri puta a četvrti je put rekao: ‘To će biti pa makar to ne bilo po volji Ebu Zerra!’”‘ (Buhari, 10/283. i Muslim, 194.)
U istim sahihima bilježi se od Ubade ibn Samita, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Ko iskreno posvjedoči da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha Kome sudruga nema i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, da je Isa Njegov rob i poslanik i Njegova riječ i Duh udahnut u Merjemu, da je Džennet istina, da je Vatra istina, Allah će ga uvesti u Džennet, na osnovu njegovih djela. (Buhari, 6/474. i Muslim, 28.)
Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhi-selam, rekao: “Svjedočim da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik; koji god čovjek susretne Allaha govoreći ove riječi a da u njih uopće ne bude sumnjao, između njega i Dženneta neće biti zastora.””‘ (Muslim, 27.)
U Muslimovom Sahihu Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže da mu je Vjerovjesnik, alejhi-selam, jednom prilikom rekao: “Koga god sretneš da svjedoči da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha, a njegovo srce bude duboko uvjereno u to, obraduj ga Džennetom.”” (Muslim, 31.)
U dva Sahiha prenosi se od Itbana lbn Malika, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Zaista je Allah zabranio Vatri onoga koji iskreno posvjedoči da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha i time će on postići Allahovo zadovoljstvo.” (Buhari, 1/519.)
Neki učenjaci smatraju da je šehadet najvaljaniji razlog za ulazak u Džennet i spas od vatre, ali šehadet ima svoje uslove, a to je praktikovanje farzova i izbjegavanje islamom zabranjenih stvari.
Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao je jednom prilikom Firezdeku: “Zaista šehadet ima svoje uslove i nipošto ne potvori poštenu i čednu ženu.”
Upitali su Vehba lbn Munebeha: “Zar šehadet nije ključ Dženneta?” On odgovori: “Dakako, ali zar svaki ključ nema svoje zupce i ukoliko takvim ključem pokušaš otvoriti vrata, ona će ti se otvoriti, ali ako pokušaš otvoriti vrata ključem bez zubaca, vrata ti se nikada neće otvoriti!”‘
Ako se u srcu realizuje značenje šehadeta, pa ga vjernik istinito i iskreno prihvati, to će proizvesti da se u njemu učvrsti osjećaj prema Jedinom Allahu, poštovanje, respektovanje, strah, ljubav, nada, uzvišenost i oslanjanje na Njega. Srce će se ispuniti tim osjećajima i u isto vrijeme će iskorijeniti bilo kakav osjećaj božanstvenosti prema nekom drugom od stvorenja. Ako se to uspije postići, onda u srcu čovjeka neće biti mjesta da voli, želi ili traži nešto što Allah ne voli, ne želi ili ne traži. Tako će se iz srca iskorijeniti sve strasti i želje duše kao i šejtanska došaptavanja .
Ko zavoli nešto, ili mu se pokori, ili voli i mrzi radi njega, onda je to njegovo božanstvo. Ko bude volio i mrzi samo radi Allaha, ko bude prijateljevao ili u neprijateljstvu bio samo radi Allaha, onda je Allah njegov istinski Bog.
Međutim, ko bude volio i mrzio radi svoje strasti, prijateljevao ili u neprijateljstvu bio samo radi svoje strasti, onda je takav svoju strast za svoga boga uzeo. Kao što je Uzvišeni rekao:
“Zar nisi vidio one koji su svoje strasti za svoje božanstvo uzeli.” (El-Džasije, 23.)
Hasan je rekao: “To su oni koji šta god zažele urade”.
O takvim ljudima Katada, radijallahu anhu, rekao je: “To je čovjek koga njegova strast vodi i kada on nešto naumi, ništa ga od toga ne može spriječiti: ni pobožnost ni bogobojaznost.”
Isti je slučaj i s onim koji se šejtanu pokorava u grijehu prema Uzvišenom Allahu. On ga na taj način obožava, kao što Uzvišeni veli:
“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni.” (Ja-sin, 60.)
Iz svega toga može se zaključiti da istinsko značenje šehadeta u srcu ne može realizovati onaj u čijem je srcu konstantna ljubav prema onome što Allah prezire kao i želja za onim što Allah ne želi. Pa ko nešto od toga osjeti u svom srcu, to mu je znak nedostatka u tevhidu (vjeri) a to je jedna vrsta skrivenog širka. Zato je Mudžahid, rahimehullah, u komentaru ajeta: “…da Mu ništa ne pridružujete…” (El-En’am, 151.) – rekao: “Nemojte ispoljavati ljubav ni prema kome osim prema Njemu.”
Ovim se pojašnjavaju riječi Poslanika, alejhis-selam: “Ko iskreno iz srca posvjedoči da nema istinskog božanstva vrijednog obožavanja osim Allaha, Allah će ga zabraniti Vatri.”
A oni koji će ući u Vatru i pored toga što su izgovarali te riječi, ta to je zbog nedostatka iskrenosti pri izgovaranju šehadeta, jer iskreno doživljavanje šehadeta čisti srce i ne dozvoljava da u tom srcu bude iko drugi do Allah, dželle šanuhu.
Ko iskreno bude svjedočio šehadet, takav će voljeti samo Allaha, nadu će polagati samo u Njega, strahovat će samo od Njega i oslanjat će se samo na Njega i neće biti altruizma prema duši niti strastima. Međutim, ako u srcu ostane traga od nekog drugog mimo Allaha, to je onda radi slabe iskrenosti kod izgovaranju šehadeta.
Ovoj tvrdnji svjedoči i hadis kojeg prenosi Muaz, radijallahu anhu, a u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže:
“Kome zadnje riječi budu: ‘Nema boga osim Allaha’, ući će u Džennet.”
To je zato što gotovo svaki čovjek koji. je na samrtnoj postelji izgovorio te riječi potpuno iskreno, s tevbom i kajanjem za ono što je prošlo i odlukom da se grijehu više ne vrati.
Ovo mišljenje preferirao je imam Hattabi u svom djelu Et-Tevhid, što je i dobro.
/iskra-islama.net