Danas se navršavaju 33 godine od „žive lomače“ na Bikavcu, jednog od najmonstruoznijih zločina počinjenih u ratovima na području bivše Jugoslavije.
U ovom višegradskom naselju, u kući Mehe Aljića, 27. juna 1992. godine pripadnici VRS, predvođeni doživotnim osuđenikom Milanom Lukićem, zatočili su više od 70 civila, a potom ih žive zapalili.
Samo 13 dana ranije u Pionirskoj ulici u Višegradu također je zapaljeno oko 70 žena i djece, među kojima i beba od dva dana.
– Do danas nije pronađena nijedna kost, nijedna žrtva Pionirske i Bikavca nema svoj mezar. Nadamo se da će tužilaštvo početi raditi, jer u istražnom postupku i davanju iskaza preživjelih žrtava, koji su bili u neposrednoj blizini, poznato je ko je sve ovdje učestvovao. Nadamo se da će se sada, kad budu rađeni predmeti s oznakom A, mnogi slučajevi otkriti. Mnogo je vremena prošlo, 33 godine porodice tragaju za kostima svojih najdražih i to je neshvatljivo. Ovo je područje bilo bošnjačko, 3-4 kuće imaju Sekulića i neki od Sekulića trebalo bi da progovori. Možda uskoro proradi ljudska svijest velikih vjernika, koji će reći: „Ne mogu otići na onaj svijet, a da ne ispričam istinu“ – kazala je predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“ Bakira Hasečić.
Članovi porodica žrtava, udruženja i institucija vlasti danas su pored obnovljene kuće na Bikavcu položili cvijeće i proučili dovu.
Obilježavanju je, pored ostalih, prisustvovao i član Predsjedništva BIH Denis Bećirović.
Živu lomaču na Bikavcu s teškim opekotinama uspjela je preživjeti samo Zehra Turjačanin, zahvaljujući kojoj je ovaj zločin dokumentiran i presuđen pred Haškim tribunalom.
Istina, većina izvršilaca nije procesuirana. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju spaljivanje ljudi na Bikavcu proglasio je zločinom protiv čovječnosti. Milan Lukić osuđen je na doživotnu kaznu, a Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.
/avaz.ba