Roditelji učenika u Janji mislili su da su prošle godine završili borbu dugu cijelu deceniju da isprave diskriminaciju jer u dječijim školskim knjižicama umjesto “bosanski jezik” piše “jezik bošnjačkog naroda”. Ali posljednja presuda ih vraća na početak.
Sabina svome djetetu, učeniku osnovne škole u Janji, ne priča o problemu koji je godinama muči jer se, zbog sredine u kojoj živi, boji mogućih posljedica. Ali ona sama nikada neće pristati na “jezik bošnjačkog naroda”, što je zvanični naziv predmeta u osnovnim školama u RS-u.
“Moj jezik je bosanski i tako će ostati. Svaki narod ima svoj jezik i postojanje. Kada mu oduzmeš jezik, šta je taj čovjek? Ništa”, kaže Sabina, što nije njeno pravo ime.
Za nju, svi narodi su isti i nije joj jasan sistem koji je dozvolio da se jednom narodu oduzme nešto što mu pripada.
Ali vlasti u manjem bh. entitetu ne dozvoljavaju da se u knjižice upiše bosanski jezik, zbog čega su roditelji tražili od suda da ispravi ovu diskriminaciju. Prošle godine su mislili da su riješili dugogodišnji problem.
Okružni sud u Bijeljini je u januaru 2024. godine prvostepenom presudom potvrdio da postoji diskriminacija i odlučio da djeca Bošnjaka u Janji svoj jezik u školama mogu zvati “bosanski”. Ali presuda se nije održala – drugostepenom odlukom je preinačena nakon žalbe.
Tužbeni zahtjev je sada odbijen, objasnio je za Detektor Haris Kaniža, advokat koji zastupa roditelje iz Janje.
“To znači da su roditelji izgubili pravosnažni spor. I onda smo podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske i sada čekamo ishod”, rekao je Kaniža, koji planira apelaciju Ustavnom sudu BiH.
Sud je po tužbi roditelja iz Janje zaključio u prvostepenoj presudi da je povrijeđeno pravo roditelja i učenika na jednako postupanje i utvrdio diskriminaciju na osnovu etničke pripadnosti.
Dok se u knjižice upisivao srpski jezik, za djecu Bošnjaka se od 2015. godine upisivao jezik bošnjačkog naroda, što je sud smatrao nejednakim postupanjem.
“Presuda koristi i poziva se na neke pravne prakse, pravne propise i preporuke koje su davale međunarodne i domaće organizacije, od ureda ombudsmana i tako dalje”, objasnio je Namir Ibrahimović iz Centra za obrazovne inicijative “Step by Step”.
Ali drugostepena presuda iz decembra 2024. godine ne slaže se sa ovom argumentacijom. Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda propustila utvrditi diskriminaciju te je, pozivajući se na druge proceduralne stvari, odbio tužbu. Za sud, roditelji nisu dostavili nijedan dokaz da njihova djeca nisu mogla pohađati osnovnu školu niti da nisu mogla govoriti ili pisati ili se obrazovati na svom maternjem jeziku.
“Drugostepena presuda zahtijeva od samih tužitelja da dokazuju da su djeca zapravo negdje suštinski diskriminirana i stavljena u neki neravnopravan položaj u odnosu na drugu djecu, te bi onda to zapravo negdje govorilo da je onaj diskriminacija na djelu”, objasnio je Ibrahimović.
Ali borba roditelja za bosanski jezik u RS traje dosta duže od ovog sudskog spora.
Sve dalje ide i u pitanje pokretanja postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava i traženja obeštećenja.
“Djeca ostaju trajno uskraćena. Znači, i ostaje taj psihološki moment. Kad vas neko negira, on negira jedan od vaših elemenata identiteta, to zaista čini povredu dostojanstva ličnosti”, zaključuje Džumhur.
Negiranje prava na naziv jezika, za Ibrahimovića iz “Step by Step”, jeste posljedica nezavršenog rata i iživljavanja nad građanima, samo zato što postoje neke “velike mitske priče kod ovih koji koji vladaju”.
Iz OSCE-a za Detektor kažu kako sistemske promjene u obrazovanju koje omogućavaju razvoj kompetencija učenika uz poštivanje njihovih prava, uključujući i ona koja se odnose na jezik, trebale bi se tretirati kao ključni prioritet.
Brčko distrikt može poslužiti kao model za ispunjavanje prava učenika, tvrde iz OSCE-a.
Djeca se u Brčkom mogu odlučiti za učenje jednog od tri jezika kao predmeta – bosanskog, hrvatskog ili srpskog.
“Nastavnici ističu jezičke varijante, izlažući djecu sličnostima, razlikama i nijansama govora. Na taj način roditelji mogu biti sigurni da će jezički identitet po njihovom izboru ne samo biti poštovan već i promoviran. Ovaj pristup pokazuje da, kada vlasti djeluju inkluzivno, jezik ne dijeli, već potiče poštovanje i razumijevanje”, navode iz OSCE-a.
Na području Bijeljine živi oko 10.000 Bošnjaka povratnika. U Janji osnovnu školu pohađa 400 djece, u Bijeljini 200, dok u srednjim školama na nastavu ide 300 djece Bošnjaka.
Sabina je jedno dijete već ispratila iz osnovne škole bez upisanog bosanskog jezika, ali ona kaže da još uvijek ima nadu da će pravda pobijediti. Kako sama kaže, zašto bi onda uopšte živjela u Janji.
/detektor.ba