Prvi dokumenti u kojima se spominje Tuzla napisani su sredinom X stoljeća. U tom historijskom spisu govori se o Tuzli i pobunama u istoimenoj provinciji. Tuzlaci su se suprostavljali nerazumnim odlukama Senata, pa i odluci da se unište sve koze (jer su štetne po uzgoj šume). Uprkos svim prijetnjama, mještani su zadržali i zaštitili jednu kozu. Nastojanje pobunjenika da spase barem jednu od njih je njihov dug prema stvorenju kome duguju odavno. Da je koza biće koje se stara da nahrani nevoljenike i sve gladne i bolesne ostalo im je u naslijeđu od pradjedova. Pobunjenici su kozu čuvali, hranili i njegovali. Sa jačanjem plemena povećavao se i broj koza sve do sredine XX stoljeća.
Tada se ponovo donosi ista odluka, sa tom razlikom što se ovaj put izričito zahtjeva potpuno uništenje svih koza: ne smije ostati ni jedan primjerak, ni u zoološkom vrtu, pa čak ni u školskim udžbenicima. Međutim, neki Tuzlak iz Mosnika, čija je životna opsesija čuvanje svega što je na indeksu vlasti, sačuvao je jednu kozu. Čuvao ju je u sredini koja nije bila neprijateljski raspoložena prema toj vrsti. Kako je vrijeme odmicalo, a propisi blijedili, koza je postala sve smjelija i zanimljivija. Neki stranac koji je u to doba posjetio Tuzlu i vidio kako ljudi tajno čuvaju, hrane i muzu jednu kozu izmisli i danas poznati stih: “Cijela Tuzla jednu kozu muzla.” Ona je tako postala atrakcija: privlači mnoge turiste koji joj prilaze sa nekim posebnim osjećajem kao na hodočašće. Ulaz u skromno dvorište u kome koza šeće je besplatan, ali svaki od znatiželjnika ostavi u kasicu novčić kao prilog akciji za očuvanje ove vrste. Za uzvrat, domaćin svakog dobrotvora fotografiše “u društvu” koze, da bi gostu taj susret ostao u što dužem sjećanju.
Izvor: Bosnae.info
podrinjemedia.ba