Kraj mjeseca januara na prostoru bh. entiteta RS, u svim javnim institucijama, tradicionalno prolazi u svečanoj atmosferi svetosavske nedjelje. Organizuju se svetosavska predavanja, svetosavske akademije, svetosavski koncerti, svetosavski balovi i priredbe. Savindan, 27. januar je nenastavni dan. Taj crveni datum, iz kalendara Srpske pravoslavne crkve, školska je slava. Ali, ruku na srce, nije svuda.
Piše: Osman Halilović
U Srebrenici je, naprimjer, 27. januar ”samo” dan škole. Međutim, toga dana u Srebrenici povodom dana škole, i u Zvorniku i u Bratuncu povodom školske slave, učenici nemaju nastavu, ali imaju priredbe na kojima treba da ustaju na himnu RS-a i pjevaju pravoslavnu odu Sveti Savo mudra glavo. Ove hefte prosječni roditelj Bošnjak na tantalovim je mukama: bacati kovanicu od dvije KM, pa ako padne pismo – poslati dijete na školsku liturgiju, a ako padne glava – ostaviti ga kod kuće i potvrditi mu ono što školski sistem RS-a sublimirano govori sve vrijeme: sva djeca su jednaka, ali su neka ipak jednakija.
Ali, ko je uopće čovjek čiji duh lebdi nad školama u manjem bh. entitetu!?
Prvi arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve (od 1219. do 1236.) i njen najveći svetac, Rastko Nemanjić, sin velikog srpskog župana Stefana Nemanje, poznatiji kao Sveti Sava najznačajnija je ličnost srpske crkvene historije. Njegov svetački kult ima poziciju centralnog i temeljnog simbola srpske pravoslavne duhovnosti, a u pučkoj praksi ima prednost čak i u odnosu na kult samoga Hristosa. S obzirom da se Sveti Sava drži i začetnikom srednjovjekovne srpske staroslavenske crkvene književnosti, oko njegove ličnosti i djela je u srpskoj tradiciji izgrađen oreol primordijalnog prosvjetitelja. Upravo ta predstava o prosvjetiteljskoj ulozi Svetoga Save u okvirima srpskog srednjovjekovlja, postaće motivom da se u sistemu modernog obrazovanja kod Srba (od obrenovićevske Srbije, preko Kraljevine Karađorđevića do savremene Srbije) simbol Svetoga Save upotrijebi kao neka vrsta stijega prosvjetiteljske tradicije.
U okvirima obrazovnog sistema entiteta RS upotreba ovoga simbola je, pak, poprimila pretjerane i megalomanske dimenzije. Od Savindana – školske slave, do svetosavske ikonografije koja je okupirala bukvalno svaki školski prostor u RS, baš kao i prostore ostalih javnih institucija. Ako ovome pridodamo još i sadržaj planova i programa koji su na stanovit način ”preopterećeni” svetosavskom ikonografijom i sadržajima, dolazi se do zaključka da su svetosavlje i obrazovni sistem entiteta RS stavljeni u suodnos označitelja i označenog. Svetosavska simbolika i ikonografija – kao dominantna oznaka obrazovnog sistema u entitetu RS i na simboličkoj i na praktičnoj ravni – proizvodi dva problema.
Prvo, potpuno neprimjerenu pravoslavnu sakralizaciju školstva koje je nominalno zasnovano na sekularnom konceptu. Nadalje, ekskluzivizaciju obrazovnog prostora i sadržaja od strane jedne vjerske skupine, poistovjećene sa srpskom nacijom, pri čemu sve druge vjerske skupine i nacije – bez obzira što im evropske konvecije garantuju prava, a državni Ustav konstitutivnost – bivaju diskriminisane i u obrazovnom sistemu dobivaju status kategorije koja se toleriše tj. trpi.
U korpusu književnih tekstova, naprimjer, koje obrađuju učenici u osnovnim školama zastupljene su narodne pjesme o Svetom Savi, narodne predaje i skaske koje tematiziraju lik ovog svetitelja, žitije Svetoga Save, kao i tekstovi koji se pripisuju njemu samome: Žitije Svetog Simeona i Poslanica igumanu Spiridonu. Dalje su prisutne pjesme o Svetom Savi Desanke Maksimović, Dobrice Erića, Vojislava Ilića i dr.
Zaimljivo je da je ovo opetovanje motiva srednjovjekovnog srpsko-pravoslavnog svetitelja u zadanom programu obrade književnih tekstova, najvjerovatnije podsvjesno utjecalo na autora Čitanke za 6. razred osnovne škole Sašu Kneževića, da na 35. stranici Čitanke, odmah nakon epske narodne pjesme koja govori o Savinom dijalogu sa Srbima o zadužbinama Nemanjića, sljedeću verziju pjesme naslovi sa: Opet Sveti Savo.
Kako obrada svetosavskih motiva izgleda u nastavnoj praksi, lahko je zamisliti ako uzmemo kao primjer pjesmu Sveti Sava Dobrice Erića koju učenici čitaju u 7. razredu. Pjesma odiše svečarskim raspoloženjem povodom školske slave. U njoj svi učenici (bili pravoslavci ili ne, o tome ih niko ništa ne pita) čitaju ove radosne, blještave, vatrometne, pirotehničke stihove:
To je bila školska slava
i škola je još od jutra
sjala spolja i iznutra
od svetlosti naših glava
U dvorani punoj roditelja,
punoj slika i cvetnih venčića,
slavili smo prvog učitelja,
Svetog Savu, Rastka Nemanjića
U okviru obrade ove pjesme, učenici u predviđenom nastavnom obliku rada u grupi, trebaju naučiti koje sve ”zasluge Sveti Sava ima za srpski narod”. Trebaju se sami sjetiti još nekih ”njegovih dobrih djela” i ”uporediti slavlje u svojoj školi povodom Savindana sa doživljajem tog svečanog trenutka u ovoj pjesmi”. Treba učenik odgovoriti i na pitanje: ”Da li državni sistem, koji diktira pravila ponašanja, utječe na duhovni svijet ljudi?”
Ova pjesma, kao i način njezine obrade te interpretacije, samo je jedan od desetina primjera iz predmetnog plana i programa i pratećih udžbenika kod kojih se postavlja pitanje: šta na datom nastavnom satu da radi učenik bošnjačke nacionalnosti!? Ili još važnije: šta savjesni nastavnik srpskog jezika i književnosti da radi na ovakvom satu sa svojim učenicima koji nisu ni pravoslavci, a Boga mi nisu ni Srbi!? Koliko god nastavnik bio savjestan i dobronamjeran, sistem (onaj ”državni” tj. entitetski iz posljednjeg pitanja za učenike) tjera ga da diskriminiše svoje nesrpske đake. Čak i ako ih zaobiđe i izuzme od učešća u obradi ovakvih tema, vrši latentnu diskriminaciju jer se ne radi o nastavnom sadržaju fakultativne, nego obavezne prirode.
I tako će biti, sve dok ne dođe neki vakat kada će u školskom sistemu svi učenici imati priliku da se upoznaju sa tradicijom i kulturom svih ovdašnjih naroda, kako bi i upoznavanje sa naslijeđem drugih bilo temelj za odgoj koji uči da se drugi poštuje. Dok ne dođe vakat u kojem će jezici i vrijednosti svih ljudi, pa i svih učenika, biti jednako tretirani, ostaje jedino da se barem ne pristane na kolektivnu šutnju kao oblik privikavanja kuhane žabe.
Preporodinfo