Janja
Atik i Džedid džamija u Janji srušene su 14. aprila 1993. godine. Iako je Janja bila desetinama kilometara daleko od linije fronte, iako je bio policijski sat, janjarske ljepotice su pod okriljem noći minirane i pretvorene u prah i pepeo.
Krišom napravljena fotografija srušene Atik džamije u centru ovog podrinjskog mjesta služila je kao dokaz u Haškom tribunula na suđenju Slobodanu Miloševiću. Njegova odbrana je tvrdila kako vjerski objekti nisu rušeni u zonama gdje nije bilo ratnih dejstava, ali je fotografija srušene džamije u Janji opovrgavala monstruoznu fabriku laži Miloševićeve odbrane.
Jednog od najtužnijih dana u historiji Janje veoma dobro se sjeća Hanumica Alibegović, čija se porodična kuća nalazi 20-ak metara od Atik džamije.
“Bila je noć, spavali smo. Zvuk eksplozije me je podigao na noge. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da džamija preko puta moje kuće nije srušena. Prvo su, naime, pokušavali srušiti Džedid džamiju. Nekoliko minuta kasnije eksplozija će s moje kuće odnijeti kompletan crijep, polupati staklena okna i izbaciti okvire iz ležišta. Tada mi je bilo jasno da je srušena Atik džamija”, govori za Anadolu Agency (AA) o svom bolnom sjećanju Hanumica Alibegović, povratnica u Janju.
Ujutro je ugledala prizor od kojeg joj se ledila krv u žilama. Bageri su tovarili dijelove srušene džamije u kamione koji su potom odvoženi na obale Drine.
“U čovjeku tada, rekla bih, proradi neki inat. Još uvijek sam radila i krenula sam na posao u najljepšem kostimu. Ugledala sam pored srušene džamije opštinskog službenika iz Bijeljine koji je to sve nadgledao. Moja kuća je bila bez crijepa, a cigle od džamije su bile razbacane po dvorištu. Svi objekti u čaršiji su bili bez prozora i crijepa na krovovima. Ipak najteže mi je bilo kada su u toku dana minirali temelje munare”, prisjeća se kroz suze naša sagovornica.
Džedid džamija je također rušena i tokom dana. Međutim, nikada nisu srušeni temelji džamije koji su dočekali povratnike u Janju i na kojim je ponovo izgrađena Džedid džamija.
“Još se sjećam i ovog. Bagerista je vadio borove koji su bili u džamijskom dvorištu. Sjećam se tog graktanja vrana koje nisu dale svoja gnijezda. Jeza me uhvati kada se sjetim tog graktanja i vađenja borova. Zajedno sa Atik džamijom sravnjeni sa zemljom su svi mezari, među kojima i mezar Kulin kapetana. Rušenje džamija za sve nas iz Janje je bio znak da više ne možemo ostati na svome, da za nas nema života. Uslijedilo je još teže razdoblje. Ja sam sa suprugom Muhamedom 18. septembra 1994. godine protjerana u Tuzlu”, završava svoju bolnu ispovijest Hanumica Alibegović.
Za rušenje džamija u Janji nikad niko nije odgovarao. Baš kao i za rušenje džamija u Bijeljini koje je, također, pod okriljem noći realizovano 13. marta 1993. godine, mjesec prije rušenja džamija u Janji.
O rušenju bijeljinskih i janjarskuh džamija nebrojeno puta je pisao i pričao ugledni publicista Jusuf Trbić, predsjednik Bosanske zajednice kulture “Preporod” Bijeljina – Janja.
“Na čelu Okružnog tužilaštva Bijeljine dugo je bio Novak Kovačević, vojni sudija Ratka Mladića. Okružno tužilaštvo ima svoje ingerencije od Brčkog do Srebrenice i po zakonu mogu otvoriti istragu i po sopstvenim saznanjima. Oni nisu za 28 godina dobili nijedno saznanje da se u Bijeljini dogodio zločin. Oni ne znaju da je 1993. godine srušena Atik džamija u Bijeljini koja je udaljena od Okružnog tužilaštva 20-ak metara. Mogli su otvoriti istragu po NN izvršiocima, ali to nisu uradili i niko ne zna hoće li ikada uraditi”, kaže Trbić.
Izvor: ANADOLY AGENCY/ Vedran Bošnjak
Podrinjemedia.ba