Prvi maj ili Dan rada, je inače jedan od najrasprostranjenijih praznika na planeti, i slavi se u preko 150 zemalja svijeta.
Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja uglavnom je u znaku roštilja i slavlja u prirodi, a manje se sjećamo istorije i borbe za radnička prava, u čije ime se i slavi današnji dan.
Za one koji neznaju, cijeli 19. vijek bio je obilježen bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, i 18 sati koji nije štedio čak ni djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su ipak najveći zamah u SAD-u.
Tako su na današnji dan 1886. godine održane demonstracije radnika u Čikagu, u čiji spomen je 1. Maj i proglašen Međunarodnim praznikom rada.
Naime 1.5.1886. Vodeći američki sindikati inspirisani pobjedom svojih kanadskih drugova, godine 1884., zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1.5. što se ipak nije dogodilo.
Procjenjuje se da je tad na istoku SAD-a počelo štrajkovati između 300 hiljada i pola miliona radnika. Vrhunac se dogodio u Čikagu, maja 1886. godine, kada je na ulice izašla masa od oko 40.000 pripadnika radničkog pokreta ističući zahtjeve simbolizovane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Vlast je na demonstrante poslala jake policijske snage te je izbio žestoki sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je demonstranata uhvaćeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Tri godine kasnije, 1889 godine na prvom kongresu Druge internacionale u Parizu odlučeno je da će se svakog 1. maja održavati demonstracije dok god radnici i radnice ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao međunarodni dan opšte solidarnosti radničke klase.
Trebalo je proći nekoliko decenija dok su se radnici i radnice, prvestveno u zapadnim demokratskim zemljama, djelovanjem sve jačih sindikata uspjeli izboriti za nešto veća prava sporazumijevajući se sa poslodavcima uz posredovanje države, tako da su se vremenom smirile socijalne tenzije.
Vremenom je dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta usvojen crveni karanfil.
Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Mnogi su ljudi kroz istoriju život izgubili boreći se za prava radnika, a Prvi Maj dan pogibije ljudi koji su se borili da nam radni dan od 24 časa bude podijeljen na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.
Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i sve su prilike da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.
Piše: Elvir Ibrišimović
Podrinjemedia.ba