Prije nekoliko godina na internetu se pojavio tekst vezan za događaje od 1. juna 1992. godine, koji se uveliko proširio po internetu.
Naime, u mjestu Bijeli Potok, 1. juna ‘92. godine, zarobljeno je 5-6 hiljada civila iz donjeg toka sliva rijeke Sapne, gdje su raznorazne srpske paravojne jedinice, zajedno sa komšijama srpske nacionalnosti, odvojili žene i djecu od muškaraca starosne dobi od 12-13 godina pa i one već duboko u trećoj životnoj dobi, potrpali u kamione i odvezli prema Karakaju. Tog dana odvojeno je oko 700 muškaraca. Prema svjedočenjima nekolicine preživjelih nakon raznoraznih tortura, ne zamislivih ljudskom umu, svi su strijeljani. Tačnost svjedočenja potvrdile su kasnije otkrivene mnoge masovne grobnice u kojima su pronađeni ostaci ljudi odvedenih sa Bijelog Potoka. Ipak za preko 200 još uvijek se traga.
Učesnik tih događaja bio je i autor ovog teksta, koji je tada imao svega 7 godina, odnosno tek krenuo u školu, ali mu je zasmetalo pitanje jednog od “onih” koji su sumnjali u njegovu priču da se svega sjeća i da nije zaboravio?
Odgovorio je:
Pitaju me, imao si svega 7-8 godina kada nam se dogodio Bijeli Potok 1. juna 1992.godine, zar nisi do sad sve zaboravio?
Kako, bolan, kako da zaboravim?
– kako da zaboravim: posljednji dan kad sam živog babu (oca) vidio?
– kako da zaboravim one oči koje gledaju u nas, i kao da znaju da je to posljednji put da će nas vidjeti?
-kako da zaboravim posljednje očeve riječi upućene majci: “čuvaj nam djecu”?
-kako da zaboravim one dželate koji idu kraj kolone i palicom udaraju koga hoće i kako hoće?
-kako da zaboravim onog dželata koji momka (nekih možda 18 godina da je imao), baca u kanal i oštri mu nož ispod grla, krsti se?
-kako da zaboravim one najteže riječi na svijetu: muškarci na jednu stranu a žena i djeca na drugu?
-kako da zaboravim onu kolonu muškaraca od 12-13 do 90 i više godina starosti, koji krećući se prema kamionima očima u masi naroda traže svoje najmilije, da se makar pogledima od njih oproste i halale?
-kako da zaboravim prepune njive uplakanih majki, sestara, djece koji ne znaju šta će biti sa njihovih života?
-kako da zaboravim one kamione na koje tovare naše očeve, djedove, braću, komšije, rodjake i odvoze prema Karakaju, prema smrti?
-kako da zaboravim one kolone žena i djece koje tovare u kamione k'o stoku?
-kako da zaboravim kad nas provoze kamionima kroz srpska sela čujemo: kolji balije, ništa ne ostavljaj u životu, ovo je Srbija……
Kako bolan? Kako bolan sve to, i još mnogi više od toga da zaboravim, kad mi se urezalo u glavu i srce, kao najjači krpelj na ljudskoj koži… a haram mu bilo ko zaboravi!
Ne sveti se, vjera ti to ne dozvoljava, ali pamti, pričaj, opominji i ne dozvoli to nikad više!
Bijeli (Crni) Potok – 1. juni 1992. godine!!!
/Tekst preuzet sa portala kucic-kula.com
/Elmedin Bošnjak