Tekst piše A.Hadžić
U petak, poslije džuma namaza, u selu Glumina kod Zvornika, klanjana je dženaza sedamdesetsedmogodišnjem mještaninu Ahmetu Isiću.
Na dženazi rijetka preživjela rodbina, prijatelji, komšije. Većina se prisjetila vremena agresije, ali i povučenosti u kojoj je Ahmet u posljednjih 25 godina živio. Proučila se fatihu i na mezaru njegove prve supruge i sina, ubijenih 1992.godine. Svijet se razišao, svako u svoju povratničku tegobu, a da su samo rijetki znali da je upravo Ahmet osoba sa fotografije koja je početkom agresije 1992. godine objavljena na naslovnicama najpoznatijih svjetskih medija.
ta osa” sikanira zarobljenike iz Zvornika.
Trojica pretučenih muškaraca Mensudin Karić, Ahmet Isić (u sredini, raskrvavljen) i Berz Isić , na barikadi u Karakaju, koji stoje pred ratnim zločincem Dušanom Vučkovićem, zloglasnim Repićem, pripadnikom paravojne jedinice „Žute ose“, fotografija je koja je, kao nepotkupljivi svjedok zločina koji je tih dana činjen nad bosanskim muslimanima, zgrozila svijet.
U rijetkom prisjećanju vremena nastanka poznate fotografije, ali i torture koju je tada preživljavao, Ahmet je jedne prilike ispričao da je skupa sa Mensudinom, Berizom, te Avdom Pandurom, sredinom juna 1992.godine zarobljen na lokalitetu Perunike, nedaleko od sela Glumina u kojoj je, inače, živio.
„Ukrcali su nas na kamion i povezli prema Zvorniku. Njih osmorica su nas nemilosrdno udarali dok smo bili na kamionu. Kada smo došli na barikadu u Karakaj, tu smo iskrcani, a onda je Repić krenuo ponovo da nas udara. Ne znam odakle, ali se odjednom pojavio, kako sam čuo, američki novinar i fotografisao nas. Iz Karakaja smo prevezeni na Divič gdje su nas zatvorili u neku prostoriju u hotelu „Vidikovac“. Tu smo ostali nekoliko dana, a onda prebačeni u logor Batković. Torture i premlaćivanja su se nastavili sve dok nismo bili razmjenjeni“ ispričao je jednom prilikom Ahmet.
Ahmet se nije mogao sjetiti kad je prvi put vidio fotografiju na kojoj su on, Mensudin i Beriz, a leđima okrenut stoji Repić. Dolaskom mira otišao je bio u Njemačku, ali se ubrzo i vratio u BiH. Nije se mogao naviknuti. Teško se mirio sa smrću supruge Hasne i dvadesetjednogodišnjeg sina Hasana koji su ubijeni još dok su se krili na prostoru Perunike. Preživio mu je samo jedan sin.
Nakon agresije, obnovio je svoju porušenu kuću, ponovo se oženio i bio među prvim povratnicima u selo Glumina u kome je živio sve do svoje smrti prošle sedmice.
Uz Ahmeta Isića, među živima više nije ni njegov rođak Beriz Isić, koji je umro nedugo nakon agresije.
Dušan Vučković Repić, koga je srbijansko pravosuđe teretilo za najstravičnije ratne zločine počinjene na prostoru Zvornika, kao i drugim podrinjskim općinama, umro je u zatvoru u Beogradu samo nekoliko dana prije početka suđenja.