Danas se navršava punih 30. godina od neopisivog zla, “živih lomača” koji su se dogodili u Pionirskoj ulici i na Bikavcu u Višegradu u junu 1992. godine.
Obilježavanje 30. godišnjice stradanja civila, Bošnjaka Višegrada, u ‘živim lomačama’ i drugim zločinima, najavljeno je za 18. juni ove godine u tom gradu.
Na lokacijama nezamislivo svirepih zločina, počinjenih juna 1992. godine u dvjema kućama, u Pionirskoj ulici i u naselju Bikavac, učesnici manifestacije će izraziti počast i u spomen žrtvama spustiti ruže niz rijeku Drinu s mosta Mehmed-paše Sokolovića.
Tog dana će u kući u Pionirskoj ulici, renoviranoj u međuvremenu, biti otvorena spomen-soba posvećena stradalnicima.
U organizaciji Udruženja “Žena – žrtva rata”, Udruženja porodica nestalih Višegrađana 92. i Medžilsa Islamske zajednice, na mezarju Stratiše će istog dana biti obavljena dženaza drugim žrtvama, Bošnjacima Višegrada. Broj osoba čiji će posmrtni ostaci napokon naći smiraj još nije poznat u ovom trenutku i zavisi od završetka procesa identifikacije. Zasad je to dvoje ljudi.
To su izjavile za Fenu predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” Bakira Hasečić i članica Meliha Jašarević Merdžić, obje porijeklom Višegrađanke.
Zločini poznati kao “Živa lomača” desili su se 14. i 27. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, zapalili žive civile, većinom žene i djecu.
U kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici zapaljeno je oko 70 bošnjačkih civila uglavnom iz sela Koritnik, podsjeća nas Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).
Najmlađa žrtva – beba od dva dana
Najmlađa žrtva je imala svega dva dana. Sličan se scenario dogodio dvije sedmice poslije kada je zapaljeno 70 bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac. O strahotama na Bikavcu je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila Zehra Turjačanin. Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.
Međutim, Višegrad će taj užasni 14. juni 1992. godine pamtiti po još jednom neopisivom zlu. Tog istog dana skokom sa zloglasnog hotela “Vilina Vlas” ubila se 24-godišnja Jasmina (Mehmeda) Ahmetspahić. Njezinom sudbinom povezani su neki od najtežih zločina počinjenih tokom agresije na BiH i ratova na prostorima bivše Jugoslavije.
Naime, prema nekim svjedočenjima, upravo zloglasni zločinac Milan Lukić je Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u “Vilinu Vlas”. Otac Mehmed “nije znao kako da pomogne svom djetetu”, pa je “cijeli dan trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu”.
Pravosnažnom presudom od 12. januara 2009, Željko Lelek, pripadnik MUP-a RS-a, osuđen na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima u Višegradu.
Izabrala je smrt umjesto poniženja
Jedna od tački njegove optužnice odnosila se na silovanje. Sudsko vijeće je prihvatilo svjedočenje svjedokinje M.H. koju je zločinac Lelek silovao u hotelu “Vilina Vlas”.
Svjedočila je i o prisutnim ženama koje su bile izložene istim torturama. Svjedokinje M.H. i svjedokinja D. bile su prisutne kada je Lelek silovao Jasminu Ahmetspahić.
“I svjedok odbrane Mitrović Petar potvrđuje ove navode, kada kaže da je zajedno sa optuženim išao do banje gdje su saznali da su njihovi komšije Bošnjaci ubijani, a da je Jasmina Ahmetspahić iskočila kroz prozor. Ovaj svjedok je svojim svjedočenjem upravo povezao optuženog s vremenom i mjestom krivičnopravnih radnji iz ove tačke optužnice”, navodi se u presudi.
Mnoge djevojke su “Vilinoj Vlasi” silovane i ubijene. Jasmina je radije izabrala smrt nego poniženja i mučenja. Time je postala simbol očajničkog otpora zlu!
“Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata ‘Viline vlasi’ i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta”, zapisat će Višegrađani.
Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su dvije godne kasnije, tokom asanacije presušenog jezere Perućac, te su identificirani putem DNK analize.
O događajima u hotelu “Vilina vlas” Bakira Hasečić kaže da “nema sobe u kojoj nisu vršena silovanja i gdje neko nije ubijen”.
“Kada danas gosti legnu u hotel ‘Vilina vlas’, oni koji nisu znali, neka sada znaju, da spavaju u sobama u kojima su žene silovane i mučene, gdje su ljudi ubijani, klani, premlaćivani. Neka se svako na svoj način pomoli tamo za mir duša nedužnih osoba koje su tu izgubile svoje živote.”
“Niko ne čuje vapaj žrtava iz Višegrada”
Kako je u svom tekstu iz 2012. zapisala profesorica Edina Bećirović, presudom je utvrđeno i da je komanda zločinca Milana Lukića bila u banji “Vilina Vlas”, ali Haško tužilaštvo je “propustilo da zločin silovanja stavi u njegovu optužnicu”.
“Opravdanja koja su kasnije došla bila su nejasna i neutemeljena. Jer silovanja u ‘Vilinoj vlasi’ preživjelo je nekoliko žena, koje su bile spremne da svjedoče”, navela je Bećirović.
Neke od žrtava dale su intervju za posebno izdanje BIRN-a.
Jednoj od njih Milan Lukić je pred njenim očima zaklao šesnaestogodišnjeg sina. Potom ju je odveo u “Vilinu vlas”.
“Ne znam više koliko su me puta silovali”, izjavila je za BIRN.
Sjećala se da je u “hotelu bilo mnogo žena i da je svuda bila krv”, kao i da su “sve sobe u hotelu bile zaključane. Svakog dana su nam bacali komadiće hljeba koje smo morale hvatati zubima, jer su nam ruke bile vezane. Odvezivali su nas samo kad bi htjeli da nas siluju.”
Silovanje kao metoda zločina genocida
Haški tribunal (ICTY) je u više presuda presudio da je “u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje korišteno u strategiji “protjerivanja putem terora”.
Silovanja su postala način na koji su “Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima”.