Nedim Salaharević ispričao je kako se život njegove porodice promijenio od 20. aprila 1992. te da je ubrzo nakon toga formiran Interventni vod, specijalna jedinica kojom je komandovao Miroslav Kraljević.
Svjedok je naveo kako su njegovi roditelji pokušali da ih izvedu iz Vlasenice, ali da srpska vojska nikada nije dozvoljavala da s njima krene i brat Edin, koji je bio košarkaš “Sloboda Dite” iz Tuzle i juniorski reprezentativac Jugoslavije.
Svjedok je naveo kako su njegovi roditelji pokušali da ih izvedu iz Vlasenice, ali da srpska vojska nikada nije dozvoljavala da s njima krene i brat Edin, koji je bio košarkaš “Sloboda Dite” iz Tuzle i juniorski reprezentativac Jugoslavije.
“Svi možete ići osim njega, Edin Salaharević ne smije živ otići iz Vlasenice”, riječi su koje svjedok pamti da su im uvijek govorili pri pokušaju da napuste Vlasenicu, pa su odlučili da tu ostanu.
Nakon toga, na njihovu kuću je zalijepljen papir na kojem je pisalo “Porodica za specijalne namjene”, a ispod toga ispisana njihova imena, dok je ime brata Edina bilo podebljano.
Prema riječima svjedoka, vrata od kuće nikada nisu smjeli zaključavati, te su im pripadnici Specijalne jedinice svakodnevno u bilo koje doba dana i noći dolazili u kuću, pretresali, maltretirali ih, a sve, kako je naveo svjedok, po naređenju Miće Kraljevića.
“Jednom sam iz svoje sobe gledao kako Mićo Kraljević izvodi jednu djevojku, pretukao ju je i govorio joj: ‘Radit ćeš ono što ja kažem’”, opisao je svjedok dešavanja koja je vidio.
Iz kućnog pritvora, prema riječima svjedoka, 11. septembra 1992. odlaze u logor “Sušica”.
“Tu su odvojili mene i majku od oca i brata. Nas dvoje su ubacili u autobus, a oni su ostali u logoru”, naveo je svjedok te dodao kako je posmrtne ostatke brata našao u tri grobnice, a oca u masovnoj grobnici kod Šekovića 2009. godine.
Odbrani je svjedok negirao da su mu treće osobe prepričavale te događaje pošto je u tom periodu bio dječak, navodeći da se svega sjeća.
Potom je Kraljevićev branilac Slobodan Cvijetić ustvrdio kako nikakva specijalna jedinica nije postojala u Vlasenici, te da je optuženi bio van grada u to vrijeme, a svjedok je odgovorio da je specijalni vod odgovoran za smrt njegovog brata i oca.
Kraljeviću, Manetu Đuriću, Radenku Staniću i Goranu Gariću se sudi za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.
Svjedok Suad Džafić je izjavio da je živio u Bratuncu s porodicom do 18. maja 1992., kada je, kako je naveo, vojska došla po njih i autobusima ih povezla prema Vlasenici, gdje su zaustavljeni.
“Vojska je ušla u autobus, ja sam držao dijete od tri mjeseca i jedan vojnik mi je rekao: ‘Predaj to dijete ženi, više ga nećeš vidjeti’, te su sve sposobne muškarce izveli vani”, opisao je svjedok dolazak u Vlasenicu.
Potom su ih, prema riječima svjedoka, odveli u barake, zatvor pored policijske stanice u Vlasenici, gdje su ih zatvorili u jednu prostoriju.
“Tu su stalno dolazili da nas tuku. Najgrublji su bili Goran Garić i Slađan Pajić, ali Goran je tukao seljački, sa kundakom, šakama, nogama”, opisao je svjedok.
Svjedok je zajedno s još dvoje komšija preživio strijeljanje, dok su njegov otac i dva brata ubijeni na tom mjestu.
Suđenje se nastavlja 16. augusta.
/detektor.ba