Na današnji dan prije 32. godine život za Domovinu Bosnu i Hercegovinu dao je heroj Hajrudin Osmanović – Hajro.
Hajrudin Osmanović rođen 10.03.1961.godine u mjestu Donji Likari, opština Srebrenica od oca Mustafe i majke Zulfe. Rođen je kao treće dijete po redu od njih šestero.
Osnovnu školu je završio u Donjim Potočarima, a srednju u Bratuncu. Nakon odsluženja vojnog roka zapošljava se u “Rudniku olova i cinka” u Sasama, gdje je radio sve do početka agresije na RBiH-u. Uedno je bio i pripadnik rezervnog sastava MUP-a RBiH-e.
Polovinom aprila 1992. godine agresori protjeruju stanovnike i pale kuće sela Gornji Likari, zauzimajući položaj iznad sela. Svi stanovnici sela bježe u Donje Likare i Pečišta. Pored izbjeglica iz Bratunca koji u to vrijeme stalno pristižu na ovo područje nastaje jedna vrlo teška i složena situacija.
Stalni napadi agresora, nestašica hrane i problem smještaja stvaraju probleme za mještane i izbjeglice. Pritisak na mještane ovih naselja postaje sve veći, te situacija zahtjeva da se nešto konkretno poduzme u odbrani tog dijela opštine Srebrenica. Tada na scenu stupa grupa momaka spremnih da po svaku cijenu brane svoju Domovinu.
Organizuju sastanak na kojem biraju Hajrudina Osmanovića za komandira TO-e Gostilj. S obzirom da je bio pripadnik rezervnog sastava policije Srebrenica, Hajro je dužio puškomitraljez M72. Komandir Hajro, kako ga njegovi saborci prozvaše, postaje vrlo brzo omiljeni među borcima i u narodu. Hajro je bio miran i povučen gorostas, kojeg je samo nepravda i nepoštenje moglo natjerati da ponekad povisi ton. U to vrijeme kada su Bošnjaci, na pozive srpske policije, masovno predavali legalno oružje desio se događaj koji će odjeknuti daleko na tom području.
Naime, komšije Srbi znajući za hajrin PM su nekoliko puta preko svojih poslušnika tražili od Hajre da preda naoružanje. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja on im šalje poruku sledećeg sadržaja: “Kome treba moja puška, nek’ dođe da je uzme”.
Sama činjenica da nikom od njih nije palo na pamet da to učini, imala je nevjerovatan uticaj na moral naših boraca i stanovništvo na tom području.
Hajro sa svojim momcima vrlo brzo organizuje linije odbrane prema srpskim selima gdje se dan i noć smjenjuju momci na nekoliko lovačkih pušaka. Također se istovremeno pravi štab sa kuhinjom gdje su borci sa drugih područja mogli da jedu i spavaju.
Na svakodnevne provokacije od strane komšija se po Hajrinom naređenju nije odgovaralo. Čekalo se da oni napadnu i da im se onda svim sredstvima odgovori. Tako se i desilo. Posle silovitog napada na naselje Donji Likari pripadnici jedinice TO Gostilj su sačekali da sve prođe i onda uzvratili žestoko iz svih raspoloživih sredstava.
Pošto je to bilo prvi put da to Gostilj pod Hajrinom komandom uzvrati vatru efekat je bio nevjerovatan. Sva srpska sela i zaseoci na desnoj obali Križevice između Potočara i Srebrence tu noć u strahu bježe prema Zalazju. Brzom akcijom čišćenja terena TO Gostilj pronalazi velike količine oružja i municije i pod Hajrinom komandom postaje nezaobilazan faktor na tom području.
Komandir Hajro će posle toga predvoditi svoju jedinicu u zadruženom kontranapadu naših jedinica na srpske položaje na Gornjim Likarima. U toj akciji jedinice pod komandom Nasera Orića oslobađaju Gornje Likare. Zadatak da oformi liniju odbrane na Likarima dobija Hajrina jedinica skupa sa jedinicom Podčauš/Pečista.
Od tog momenta Likari postaju meta stalnih agresorskih nasrtaja. U jednom od najžešćih napada na Likare koji se desio 02. jula 1992. godine svoj život za jedinu mu domovinu položiće između ostalih i komandir Hajro. Najprije je teško ranjen, a onda je isti dan nešto kasnije u srebreničkoj bolnici prestalo da kuca junačko srce komandira Hajre.
Koliko je žestok napad bio govori činjenica da je na liniju odbrane taj dan ispaljeno 1200 granata raznih kalibara. Pored komandira Hajre još 12 naših boraca je taj dan poginulo, a 25 boraca je teže i lakše ranjeno. Pogibija komandira Hajre je teško pala, kako njegovim borcima tako i stanovništvo tog područja.
Ipak, život je morao ići dalje, a principe koje je Hajro već postavio trebalo je samo slijediti, a oni su bili vrlo jednostavni: “Svako mora da da svoj doprinos u borbi za naš opstanak. Ako nisi sposoban da nosiš pušku, sposoban si da pomogneš onom ko je nosi”.
Zahvaljujući komandiru Hajri svi su bili na neki način angažovani u odbrani tog područja i tako je ostalo do kraja rata. Hajrin puškomitraljez je u jedinici posle njegove smrti bio je privilegija kojeg su mogli da nose samo dobri i hrabri borci i na taj način svakodnevno odaju počast svom prvom komandiru.
Prve žrtve četničkog terora na srebreničkoj opštini početkom aprila 1992. godine bili su Hajrin stariji brat Bahrudin i Meho Hrvačić, koji su ubijeni na Vitezu kod Kragljivode. Hajrinog brata Muaza agresori su također ubili u genocidu u julu 1995. godine.
Iza njega je ostala supruga Dževahira sa četvoro djece. Kćerke Almasa, Aida i Harisa, te sin Almir. Nažalost njegov sin Almir je 2019. godine preselio na bolji svijet.
/TV Podrinje