Često Zvorničani kada žele nešto lijepo da pojedu u lokalnoj ćevabdžinici “Lipa”, parking mogu pronaći preko puta iste, u dvorištu sa oronulim, skoro proplim zgradama, gdje možete parkirati za samo jednu markicu.
Tu je dakle, trenutno parking. Ali, šta je tu bilo, čije je to?
Okola parkinga možete vidjeti stare, trošne, oštećene ili porušene kuće, na konopcu se suši isprani veš.
Slike kao iz nekih starih filmova, a iza prozora jedine očuvane, ali takodje, vremešne kuće vide se stanari koji žive kao u nekim davnim vremenima.
Zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa, čeka se dozvola da se poruši ono
što jos nije, i dok se to ne obavi, prostor se koristi za parkiranje automobila.Pomalo bizarna sika – luksuzna kola i bijedne hudžerice.
A nekada je tu bila ašćinica i pekara Huseina Buljubašića. Njegove lepine, bureci, hljeb su se rado kupovali, a kupci su se smjenjivali od ranog jutra. Kao da se i sad čuju njihovi glasovi, metež, graja, nadvikivanje mušterija i prodavaca, osjeća miris toplog hljeba.
Članovi porodice Buljubašić, zbog rata, rasuti su na razne strane od Tuzle, do zemalja Zapadne Evrope. Dio zemljišta su prodali i onaj ko ga je kupio ima neke svoje planova o gradnji jer je lokacija atraktivna. Do tada kroz prolaz kao kroz neku crnu rupu, za tren se nađete u drugoj dimenziji, u nekom prošlom vremenu koje oživi, samo na čas, u sjećanju.
/zvono.media/podrinjemedia.ba