Ovih dana u medijima se pojavila vijest o reformi obrazovanja u Kantonu Sarajevo koju provodi Minustarstvo osnovnog i srednjeg obrazovanja. Kome smeta bosanski jezik i zašto se u nazivu predmeta ne imenuje bosanski jezik? Na diskriminaciju i negiranje našeg jezika koji se vijekovima zove bosanskim navikli smo u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, ali šta je sa našim glavnim gradom? Prisjetićemo se kako je o bosanskom jeziku govorila naša novinarka Zarfa Jakupović koja je ujedno i profesorica bosanskog jezika. Ovaj tekst je nastao u periodu dok je bila na drugoj godini studija.
Bosanski jezik je moj maternji jezik. On je briga svih nas i ne trebamo ignorisati problem koji trenutno imamo u nekim dijelovima manjeg entiteta. Bošnjaci su kroz historiju svoj jezik nazivali isključivo bosanskim….
Taj naziv se zasniva na tradiciji bosanske državnosti. Kao i svi slavenski jezici i bosanski jezik se razvio iz praslavenskoga jezika. Pri podjeli slavenskih jezika na istočnoslavenske, zapadnoslavenske i južnoslavenske, bosanski jezik pripada skupini južnoslavenskih jezika zajedno sa hrvatskim, srpskim, crnogorskim, makedonskim, slovenačkim i bugarskim jezikom. Bosanski jezik ima svoj historijski kontinuitet i nastao je mnogo prije devedesetih godina kako to smatraju pojedini. Imamo brojne spomenike koji svjedoče postojanje bosanskoga jezika. Među njima su Humačka ploča nastala krajem X ili početkom XI stoljeća, Povelja Kulina bana napisana 29. augusta 1189. godine starim bosanskim pismom, bosančicom. Ovaj dokument se smatra neoborivim dokazom bosanskohercegovačkog povijesnog identiteta. Zatim imamo natpise na stećcima koji su takođe pisani starim bosanskim pismima bosančicom, glagoljicom i ćirilicom.
U srednjovjekovnoj Bosni imamo fratre, čuvare jezika i bosanstva. Najznačajniji od njih su Matija Divković, te Ivan Franjo Jukić. Sa dolaskom Osmanske imperije razvija se poseban vid književnog stvaralaštva pisan arapskim pismom, na bosanskome jeziku-alhamijado književnost. Ova književnost doseže visok umjetnički nivo. Posebno se ističu balade Hasanaginica i Smrt Omera i Merime. Prvi rječnik pod naslovom Bosansko-turski rječnik Muhameda Hevaije Uskufije izlazi 1631. godine. Pisan je na štokavskom dijalektu i danas je ubjedljiv dokaz negatorima bosanskoga jezika jer se potvrđuje postojanje bosanskoga jezika i samog termina- bosanski jezik. Godina 1463. je takođe značajna za bosanski jezik.
U notarskim knjigama grada Kotora imamo zabilježeno da je mletački knez kupio petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevena”. Nakon dolaska Austro-Ugarske imamo Benjamina Kallaya koji se zalagao za politiku bosanstva, koja je nailazila na otpore. Godine 1883. uveden je naziv bosanski jezik. Slijedeće godine tj. 1884. formira se komisija za jezik. Prva štampana gramatika bosanskoga jezika izdata je 1890. godine, autora Franje Vuletića. Nakon smrti Benjamina Kallaya bosanski jezik je izbačen iz državne upotrebe 4. 10. 1907. godine po naredbi protektora Buriana.
U periodu od 1911. do 1992. bosanski jezik se razvijao u sklopu srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U tom periodu je bio negiran i prešutkivan, kao i danas, ali je ipak egzistirao u književnim djelima bosanskohercegovačkih pisaca i u govorima bošnjačkog stanovništva. U septembru 1993. godine donijeta je odluka o vraćanju narodnog imena- Bošnjak, te imena za jezik- bosanski jezik. Po broju govornika bosanski jezik danas spada u jezike srednje veličine i ima oko 5 miliona govornika, od čega je oko tri miliona u Bosni i Hercegovini. Zanemarit ćemo ove naučne činjenice koje dokazuju postojanje bosanskoga jezika i osvrnuti se na sadašnjost. Postavila bih pitanje negatorima bosanskoga jezika, ako on ne postoji kako ga ja onda studiram, kako je moguće da jedan Univerzitet u svome programu ima izučavanje jezika koji ne postoji? Ljudi bi trebali više čitati i ne bi trebali dozvoliti da njima manipulišu politički lideri.
Svaki narod ima pravo nazivati svoj jezik njegovim pravim imenom, a ne imenima koja politički lideri sami izmisle i nameću. Negirajući jezik jednog naroda dovodi se u pitanje kako jezični tako i nacionalni identitet i krši se Ustav koji građanima Bosne i Hercegovina garantuje pravo da govore svoj maternji jezik. Baš kao što nam je to rekla, prije svega, žena koja je veliki čovjek, a zatim i profesor, naš jezik ćemo braniti isključivo naučnim činjenicama, a ne emocijama.
Zarfa Jakupović, studentica druge godine Odsjeka za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
/Akos.ba